Čudna je, pa zapravo pomalo i žalosna, ironija da se smrt Granta Harta skoro potpuno poklopila s izlaskom novog albuma stadionske rock atrakcije Foo Fighters. Naime, taj bend i njegov frontmen Dave Grohl imaju toliko toga za zahvaliti Hartu i Hüsker Dü (što je Grohl, ruku na srce, često naglašavao), da ova koincidencija ima gotovo fatalistički prizvuk. Ona nijansa žalosnog u svemu tome dolazi iz činjenice da je Hartova smrt (barem u Hrvatskoj) dobila medijski prostor neusporedivo manji od onoga rezerviranog za novi Grohlov uradak.

Oni koji znaju što su Hartove pjesme učinile za ono što danas zovemo indie/alter/rock (koji je danas zapravo mainstream), pa i za fenomene tipa Foo Fighters, ne mogu si pomoći nego osjećati tjeskobu zbog te nepravde.

Čisto ljudski gledano, Hart je doista svoje posljednje godine provodio kao netko tko je veći dio svojih životnih bitaka gubio (što je vidljivo i u nedavno napravljenom filmu o njemu, "Every Everything"). Međutim, ono što nije izgubio - a to su mogli jasno čuti i vidjeti oni koji su nazočili njegovim zagrebačkim koncertima 2010. i 2014. – bio je onaj njegov prekrasni glas. Taj anđeoski glas u kojem se zrcalila ljepota neba. I nikakva bolest niti ovisnosti niti očaj i ljudska bijeda nisu tom glasu oduzeli sjaj.

Riječ je o jednom od najvažnijih autora popularne glazbe u zadnih četrdesetak godina, a ovaj potpuno subjektivni izbor njegovih najljepših pjesama iz Hüsker Dü faze ima za cilj biti još jednim dokazom te tvrdnje. I malom pobunom protiv šutnje kojom su hrvatski mediji reagirali na vijest o smrti velikog glazbenika.

„What Do I Want?“
Hartove su pjesme, puno je puta rečeno, probijale uobičajene i izlizane tematske obrasce unutar američkog hardcorea, pa i samim time cijele one scene koja će iz njega nastati i koje je dobar dio danas čisti mainstream. Ova minimalistička jadikovka iz prve faze Hüskera nad osjećajem vlastite zasićenosti životom jezivo je precizno opisala znakove vremena. Možda tema emotivne zatupljenosti i nije bila tako strana pankerskoj poetici, ali nikada nije bila obrađena u ovakvoj tenziji. Hartov vokal vrišti kako ne može više pronaći nešto što će ga učiniti sretnim i upravo to vrištanje, ta emocija koja odbija rezigniranost, poziva na daljnju borbu. Hartovski touch.

„It's Not Funny Anymore“
Jednom je „Metal Circus“, EP s kojega nam dolazi ovaj biser, opisan kao kolekcija pjesama koje su u tom trenutku izgledale „veće od benda koji ih izvodi“. Naravno, sve ono što je uslijedilo pokazalo je ingenioznost, koja je na „Metal Circus“ proplamsavala, a kasnije buknula, kao potpuno autentičnu. Ova pjesma prepuna je one šarmantne kombinacije pop-privlačnosti i istodobne pankerske „nabrijanosti“ kojom pjesme Granta Harta obiluju. Pjesmu je kasnije obradila škotska pop grupa Deacon Blue.

„Standing By The Sea“

Pjesma koja je snimljena na „Metal Circus“ sessionu, ali se svojim ozračjem savršeno uklopila u koncept idućeg albuma – remek djela „Zen Arcade“ koje govori o mladiću koji napušta svoj roditeljski dom. Repetitivna bas linija vodi kroz pjesmu koja počinje nježnim, ali napetim Hartovim vokalom koji do konca pjesme prelazi u krik nad samoćom i napuštenošću, negdje na nekoj plaži ili u tinejdžerskim sobama diljem svijeta. Klasičan primjer emotivne katarze koju je Hart svojim glasom znao prenijeti.

„Keep Hanging On“
S vremena na vrijeme Hart bi znao isporučiti pjesmu koja bi željela biti „veća od života“ i to nije krila. U takvim momentima uvijek bi bio optimističan i himničan. Ova pjesma jedna je od takvih, posveta nekoj voljenoj osobi, kako Grant i pjeva u tekstu, što je on često radio – stvarajući pjesme pune života i autentične emocije. Mouldove pjesme o ljubavi, čak i kada su bile najiskrenije, zvučale bi poput čitanja self-help knjige o tome kako srediti promašene veze (to mu je i Hart jednom zamjerio, tu intelektualnu hladnoću). Ljubavne pjesme Granta Harta zvučale su kao da slušate najboljeg prijatelja kako priča o curi koju voli i koju ne želi izgubiti. Kao vrtlog emocija koji niste mogli izbjeći, nikako ostati ravnodušni prema njemu. Ali, iz kaosa toga vrtloga često, skoro uvijek, izlazilo bi ohrabrenje i potpora. Jer, kako pjeva ova pjesma – „you gotta keep hanging on“.

„She Floated Away“
Možda jedna od najslojevitijih pjesama koje je kao bubnjar Hüsker Dü napravio. Na koncertu u Močvari, u listopadu 2014., upravo je ona bila emotivni vrhunac nastupa, onaj trenutak kada glazba transcendira vrijeme i prostor. Pjesma ima dilanovski touch, melodija čak pomalo podsjeća na pjesmu „Sara“… Tko je ta djevojka o kojoj pjeva pjesma, ta koja ima „bakino lice i tatine smeđe oči“, i kamo točno odlazi ta koja napušta tradiciju i sigurnost uhodanih obrazaca da bi potražila svoj put i obukla „bijelu haljinu“? Svatko od nas može imati svoju teoriju o tome, a ima je i potpisnik ovih redova.

„Never Talking to You Again“
Kada bend koji je sve do tada bio poznat po vratolomnim HC pjesmama, kao drugu pjesmu na svom albumu stavi akustičnu pjesmu, onda znate da ih nije briga za to što drugi misle o njima. Ova pjesma, koja je već sama po sebi snažna i dirljiva oda svim onim prijateljima i ljubavima koje smo morali pustiti iz naših života jer više nismo mogli komunicirati s njima (čak i kada smo im imali što za reći), dodatnu kvalitetu ima upravo u ovome - što je spomenik autentičnosti jednog benda koji je svoj put tražio u inat svim trendovima i svakom konformizmu.

„The Girl Who Lives on Heaven Hill“
Možda i najmračnija Hartova pjesma, ako ništa drugo jednako mračna kao i „Dianne“. „Heaven Hill“ je marka votke koja se prodaje u Sjedinjenim Državama, a Hart je ovu pjesmu ispjevao nakon što je čuo o djevojci koja umire od raka i koja bi, da bi pretrpjela bolove, svaki dan popila bocu „Heaven Hilla“. U pjesmi, votka postaje “nebeski brijeg“ mjesto bijega od stvarnosti, neka vrsta alkoholne „nirvane“ u kojoj čovjek ulazi u „blaženu“ zatupljenost. Ali, u toj zatupljenosti neprestano vrebaju smrt i propast koji prijete progutati čovjeka. Još jednom, višeslojna atmosfera pjesme pojačana snažnom Mouldovom gitarom.

„Flexible Flyer“
Hart je ovu pjesmu napisao kao uspavanku nećaku. Neku vrstu poduke o umijeću življenja koja nam, možda više nego bilo koja druga njegova pjesma, pruža uvid u njegov intimni pogled na svijet koji ga okružuje. Pjesma koju malo tko spominje kada piše o njegovu stvaralačkom geniju, a ona je jedna od najočitijih dokaza istoga… “If your heart is a flame burning brightly / You'll have light and you'll never be cold / And soon you will know that you just grow / You're not growing old…“

„Wheels“
Dokaz da je Hart znao napraviti storytelling pjesme u springstinovskoj maniri, pri čemu je najvažniji sastojak takvih pjesama - poistovjećivanje autora s glavnim likom - kod njega besprijekorno funkcionirao. Taj storytelling instinkt razmahat će se do konca kasnije, u njegovoj solo fazi kada je započeo snimati konceptualne albume literarnih nadahnuća. U ovoj postpunk minijaturi priča se o čovjeku koji je opsjednut brzinom i zna da ga ta opsjednutost vodi u smrt, ali si ne može pomoći.

„Somewhere“
Pjesma koju je napisao s Mouldom, ali sam otpjevao, što se nije događalo često. Puna postadolescentskog weltschmerza, što možda zvuči patetično i otrcano na prvu…Ali u pjesmama Hüsker Dü i taj je weltschmerz zvučao autentično i proživljeno, kao ono što bi trebao biti u ljudskim životima – tek faza u potrazi za istinom. A Grant Hart je svojim pjesmama, ma koliko to pretenciozno zvučalo, za tom istinom tragao i to sve do kraja. Sve do onog zadnjeg tona koji bi ispustio iz grla, zajedno sa zadnjim udarcem činele, zadnjim tonom na gitari… Baš kako je to napravio na ovoj i toliko drugih pjesama.

Goran Andrijanić