Pala je kiša. Kao što ste čitali i u drugim medijima, četrdesetak tona vode izlilo se po teritoriju festivala te prekinulo nastup Vještica na Nokia pozornci. Antu Perkovića, koji posjeduje plan, kiša nije uhvatila jer je gledao vremensku prognozu. Zbog te iste prognoze najtraženiji predmet ovog izdanja festivala na obalama Jaruna nije bila cigareta, rizla ili slično dekadentno sredstvo već obična najlonska kabanica bijele boje. Navedeni dekadentniji ljudi su ju, nakon prestanka padalina i bacili dok su oni pametniji reciklirali jer će kiša padati i danas. Hoće li pasti na prve taktove Voodoo People u Pendulm remiksu ili možda na Firestarter u Empirion miksu, još nije poznato. Partijski zadatak izvlačenja publike iz ralja prehlade i mokre robe dobil su The Go Team, koji su odsvirali svoj electro-rock set pred malo ljudi, ali neki su i skakali. Ti danas imaju upalu pluća i čaj pored sebe.
Sljedeći VipStage junaci bili su Hot Chip; također rock-elektroničari, ali sa pravo g33ky imidžom na kojeg bi i sam Matthew Abram Groening bio ponosan i posvetio im neku informatičko-EPROM-sku šalu u Futurami koju bi shvatilo 2% gledatelja i svaki drugi član benda. Sami, klasični, rock dijelovi uživo su bili porilično dosadni i već odslušani iako dolaze iz inozemstva, ali kada je u zvučnu sliku upala ritam mašina i čisti 4/4, noge su se počele micati, kabanice skidati, a nepoznate djevojke grliti.
Hot Chip odsvirali su četrdesetak minuta te se ispričali publici zbog tako kratkog seta, ali Princ Tame® nije mogao čekati. Ali je zato publika, dok je čekala na nekog ili nešto tipa kemijski WC mogla kratiti vrijeme i sušiti kose u raznim šatorima sa raznim igrama koje su imale ista pitanja kao i prošle godine. Čak je i disk koji se na VIP Stageu puštao u pauzama je ostao isti – Singles od The Clash.
Cave i njegov crni brk, kao i prateći bend u crnom sa dva bubnjara, pojavili su se oko pola jedanaest i zvučali poprilično noise i grubo. Pogotovo kada je počela Dig!!, Lasarus, Dig!!! i kada se ime albuma i pjeme počelo vrtjeti na velikom platnu u disko tipografksom stilu. Nicholas Edward je naučio novu hrvatsku riječ, a ta glasi „Huavala" te je počastio publiku sa redom novih pa redom starih pjesama pa onda opet redom malo novijih pa onda dvoredom i troredom starih.
The Ship Song je bila prefektna, a The Mercy Seat tako prokleto blizu. Za dan u kojem se sve moglo baciti niz rijeku stajačicu u obliku Jaruna koje je zapravo jezero – jako dobro. Osim distro štanda na kojem nije bilo najavljivanih Cave gaćica, ali je zato bilo Cave razglednica za lakih 80 novaca.
Sljedeći VipStage junaci bili su Hot Chip; također rock-elektroničari, ali sa pravo g33ky imidžom na kojeg bi i sam Matthew Abram Groening bio ponosan i posvetio im neku informatičko-EPROM-sku šalu u Futurami koju bi shvatilo 2% gledatelja i svaki drugi član benda. Sami, klasični, rock dijelovi uživo su bili porilično dosadni i već odslušani iako dolaze iz inozemstva, ali kada je u zvučnu sliku upala ritam mašina i čisti 4/4, noge su se počele micati, kabanice skidati, a nepoznate djevojke grliti.Hot Chip odsvirali su četrdesetak minuta te se ispričali publici zbog tako kratkog seta, ali Princ Tame® nije mogao čekati. Ali je zato publika, dok je čekala na nekog ili nešto tipa kemijski WC mogla kratiti vrijeme i sušiti kose u raznim šatorima sa raznim igrama koje su imale ista pitanja kao i prošle godine. Čak je i disk koji se na VIP Stageu puštao u pauzama je ostao isti – Singles od The Clash.
