U posljednjem danu ovog uspješnog festivala u goste nam dolazi (ovo moram napisati velikim slovima) MAESTRO Antonio Forcione, svjetski poznati jazz gitarista.
Kao klinac sa 11 godina svirao je taljanski folk, prateći svog ujaka na gitari i mandolini. Iako su mu (kako mi je preksinoć kazao u kratkom razgovoru) prva ljubav bili bubnjevi. Svirajući u kući „razveseljavao“ je susjede, stoga je bilo pitanje dana tko će koga prvi srediti. Otac mu je prepoznao ozbiljnost situacije te je jednog dana došao s gitarom. Ostalo je povijest. Pitajući ga nadalje, otkrio mi je da će posljednjeg dana festivala sam izvoditi svoj autorski rad (uz poneke covere) u kojem egzistira mješavina arapsko/afričkih/flamenco ritmova, utjecaja i inspiracija, ukratko rečeno u pitanju su jazz/pop/folk tradicije Europe, Afrike i Latinske Amerike. Kao dokaz tome, preksinoć je kao gost Sare i Jappe odsvirao svoju skladbu „Alhambra“ s albuma „Ghetto Paradise“.
Svira na gitarama od 6 i 12 žica, ujedno je sam napravio instrument kojeg je nazvao oudan, a kojeg se može čuti u skladbi „Tarifa“ s albuma „Sketches of Africa“. Ne bez razloga neki su ga prozvali Jimy Hendrixom akustične gitare, dok ga drugi uspoređuju s još jednim velikanom akustične gitare – Tommy Emmanuelom. Pamti se se Antonijeva zajednička svirka s Charlie Hadenom, poznatim američkim basistom, kao i zajedničko sviranje s Fred Hercshom priznatim jazz klaviristom.
A manje je poznata Antonijeva suradnja sa Sir Paul McCartneyom (kako sam to preksinoć saznao u razgovoru s Antonijem).
Sama usporedba sa Tommy Emmanuelom možda i ne drži vodu, dok je Emmanuel više showman, Antonio je i dalje u svojoj duši nepatvoreni emotivac čiji rad posjeduje specifičan artizam, težinu i atmosferu, ujedno je autor veselih latino ritmova koje oblikuje prema svojoj izvanrednoj glazbenoj inteligenciji.
Uvodne riječi zahvale sadržavale su i jednu istinu koja se postepeno otkrivala tijekom koncerta, a to je činjenica da je i za njega ova prekrasna večer bila posebna.
Koncert je otvoren s „Heart Beat“ s albuma „Acoustic revenge“ iz koje se lako dalo isčitati da je pred nama zaista jedan poseban artist, zavidne tehnike sviranja.
„Madiba's Jive“ bila je Antonijeva posveta Nelsonu Mandeli koja je i ovako „ogoljena“ (inače je mnogo življa uz pomoć kontrabasa i udaraljke) bila pravi mamac publici za iskreni aplauz.
Na tragu afričkog melosa uslijedila je i „African Dann“ isnspirirana Antonijevim putovanjem u Zimbabve, a koja je na trenutke podsjećala na Paul Simonovu „You Can Call Me All“.
Za „Tears of Joy“ Antonio je inspiraciju pronašao u španjolskoj glazbi, a povod je bilo rođenje kćerke Maye.
Nanovio je izvedena fantastična „Alhambra“, te malo „podilaženje“ publici u njegovoj obradi „Come Together“ (znate čiju) u kojoj je publika aktivno učestvovala glasnim refrenom over me.
Nanovo je publici ispričao svoju inicijalnu ljubav prema bubnjevima, a u to ime je i napisao „Touch Wood“ u kojoj je prikazao nevjerojatnu vještinu, brzinu i osjećaj za lijepo i zanimljivo.
Pink Panter i njegovo lijeno geganje bila je inspiracija, ujedno i posveta Henryju Manciniju, pa je u to ime napisao „The Cool Cat“ uz zamolbu da publika pokuša zamisliti imaginarnog mačora koji se nonšalantno skita po pozornici. Za plastično prikazani nečujni, lijeni mačji hod dobio je urnebesni aplauz.
Kubanska zarazna i u svijetu rado slušana glazba bila je zastupljena sa svima poznatom „Quantanamerom“ na koju je Antonio nadogradio nastavak zvan „Baracoa“.
A onda dvije poznate obrade iz Motown kataloga, Stevie Wonderova „Superstition“ za koju je napomenuo kako nije niti malo lako odsvirati je samo na gitari, te Marvin Gayeova „I Heard it Trough the Grapevine“.
Nedostaju mi prave riječi za opisati ovog majstora svog zanata kojem je ovo prvi posjet Lijepoj Našoj, odnosno Splitu kojim je naprosto oduševljen, te je obećao skori povratak. Zahvalio se još jednom punom auditoriju na strpljenje koje su iskazali tijekom koncerta. „Nije se čula ni muha u letu“ kazao je Antonio.
Ukratko rečeno, bio je ovo koncert u kojem se s lakoćom gubi pojam o mjestu i vremenu, stoga MAESTRO naklon do poda i do skorog viđenja.
Par riječi i o samom festivalu. Prostor Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika bio je pun pogodak, što se same akustike i ozvučenja tiče. Izbor učesnika raznih jazz orijentacija sa akcentom na domaće i lokalne snage, te uz gostovanje iznimnog gosta bio je nagrađen punim gledalištem. Očito je da Splitu nedostaje ovakvih kvalitetnih događaja, odnosno glazbenih događaja općenito. Stoga organizatorima (Sara i Jappa) koji su očito prolili puno znoja, krvi i suza, predstoji zahtjevan zadatak nastavka ovog i više nego odličnog festivala.
