Nezaobilazni akteri splitske jazz scene koja (navodno) datira iz daleke 1938 godine zaslugom američkih mornara, Sara i Jappa su u trećoj večeri ove izvrsne glazbene manifestacije pokazali i dokazali koliku razgranatu krošnju jazz posjeduje.
Za one koji se tek upoznaju sa ovom nadarenom familijom (u pitanju su otac i kćer), Jappa (pravim imenom Željko Brodarić) bio je član kultnog splitskog rock benda Metak (sjećate li njihovog „Da mi je biti morski pas“)?
Interesantna je preobrazba iz „notornog“ rockera u izvođaća jazz klasika 50-tih godina, naime za to je „kriva“ Sara koja je od svog momka (današnjeg supruga) na poklon dobila CD Nat King Colea. I tako je sve počelo, a uspješno se nastavlja i danas.
Kako je napomenuto njihova ljubav prema jazzu isključivo je reproduktivne naravi, za sada još nema autorskog materijala. Nije u pitanju samo puko prepisivanje jazz klasika od korica do korica. U njihov „almanah“ ugrađeno je mnogo „krvi, znoja i suza“ sa originalnim umetcima koji svaki od tih standarda čine bogatijim.
Sara iz svog krhog tijela izvači smooth vokal koji najbolje funkcionira u visokim lagama, njene prezentacije su pune strasti, emocija i uvijek poželjnog seksipila kojeg takve pjesme ponekad i zahtjevaju. U svakom slučaju specifičan vokal, u kombinaciji bianco/scuro koji svoj unutarnji mir eksponira u punom sjaju.
Simpatični su bili i porodični vokalni dueli, sasvim dobro poslagani.
Sarina (kako je sama kazala) jedna od njenih najdražih pjesama je „Misty“ autora Errol Garnera u kojoj je pokazala svu svoju ljubav prema takvoj glazbenoj orijentaciji.
Naveo bih nešto od izvedenog repertoara koji je više manje poznat večini, uz napomenu da malo tko zna autore tih pjesama.
Pa krenimo redom: George Gershwin je napisao osim svjetske poznate „Summertime“ iz opere „Porgy i Bess“ i „They Can't Take That Away“ ( zajedničkoj vokalnoj izvedbi oca i kčeri); bosa novu „Quando,Quando“ napisao je Tony Renis; „Fly Me To the Moon“ komponirao je Bart Howard; „Tea For Two“ napisao je Vincent Youmanis; Eddie Cooley je zaslužan za dobro poznatu „Fever“ . koja je imala baš vatrenu atmosferu, na momente sa gotovo rock intarzijama; jedan od „onih“ klasika – „I'll Rather Go Blind“ Ellingtona Jordana zasigurno je najpoznatija u izvedbi Ette James, mada se meni osobno sviđa i verzija benda Chichen Shack sa vokalnom rolom Christine Perfect. Bio je to savršeni blues minimalizam, gitara, kontrabas (kojeg je svirao Pier Malkoč) i suptilno/emocionalni vokal.
Obzirom da je na sceni osim Jappine gitare bila još jedna, pretpostavljam da bi trebao biti i gost iznenađenja. I bio je, glavom i bradom Antonio Forcione kome su u čast jazz klasike zamjenili taljanskim kanconama. Čuli smo tako „Vacanze Romane“ Matie Bazara, te odličnu izvedbu „Cielo“ Gina Paolija.
U svojih pet minuta, točnije osam i kusura Antonio Forcione nam je podario pravu gitarsku poslasticu, njegov glazbeni doživljaj predivne građevine u Granadi, naravo, riječ je o Alhambri. S tim je svima dao do znanja kakav vatromet ritmova, akorda nas očekuje zadnjeg dana ovog odličnog festivala.
Pri samom kraju koncerta čuli smo „My Baby Just Cares For Me“ Waltera Donaldsona, te „Lover Man“ Jimmy Davisa, inače najpoznatijoj u izvanrednoj izvedbi Billie Holiday. Nakon Cole Porterove „Under My Skin“ uslijedila je „Dream a Little Dream Of Me“ , možda najpoznatija u čuvenom višeglasju kojeg su znali pjevati Mamas & Papas.
Dugotrajnim, iskrenim i zasluženim aplauzom nagrađeni su Sara, Jappa i Pier Malkoč za svoj trud i iskrenu prezentaciju jazz evergeenova.
Bila je to zaista fina glazbena poslastica.
