Splitsko-Zadarskoj principjelnoj glazbenoj koaliciji u koju se ne ulazi po babi/stričevima/iskaznici pripala je druga večer ove manifestacije koju je dan prije uspješno apsolvirao Filip Pavić i njegovo probrano društvo.
Dakle, Black Coffee slave 30 godina uspješne karijere i sasvim je opravdano njihovo prisustvo na ovom jazz festivalu koji obećava uspješnu budućnost.
Renato Švorinić (bas), Jadran Dučić-Čićo (bubnjevi) i Ivan Ivić (električni klavir) iskusni su glazbeni „baristi“ koji itekako dobro znaju kako napraviti provjeren i jedinstven „crni napitak“ koji će vam dugo držati visoki nivo adrenalina.
Za razliku od Pavićevog poimanja jazza, pristup ovih iskusnih lauerata osim autorskog rada kreće se i u njihovoj prezentaciji jazz klasika. No, o tome nešto poslije.
Publike je bilo ipak nešto više nego dan prije, akustika je i dalje bila vrhunska, jedino je vrućina ostavila traga kako na publici, naročito na izvođačima.
Simpatična je bila Renatova uvodna riječ o tome kako bi i oni za nekih 10 godina mogli postati eksponati u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika.
Njihova večernjašnja priča započela je sjećanjem na jednog od njihovih prijatelja, na preminulog Boška Petrovića. U to ime odsvirana je njegova „Cherokee“.
Black Coffee su za pomoć pozvali i Dražena Bogdanovića s kojim su svirali prije mnogo vremena, njegova svirka na saksofonu opravdano je zaslužila topli aplauz.
Izvedene si i autorske „Adio Mare“ s albuma „Imperija uzvraća udarac“, te Ivićeva skladba mediteranskog ugođaja „Kašeta od soli“ koja bi se trabala naći na njihovom novom albumu.
A onda gosti iznenađenja, Saša Antić, Mladen Badovinac i Luka Barbić, poznatiji kao TBF izveli su njihovu, adekvatno izabranu za ovaj nastup – „Black Cofee“ ili po domaću „Crnu kavu“. Bila je opipljiva sinergija između benda i TBF-ovaca u zaista urnebesno/veseloj prezentaciji.
Nastavak koncerta donio je i vokalnu dimenziju, Danijela Prpić, već sada lijepo izbrušeni dijamant već je neko vrijeme regularna članica benda, zamjenivši Martinu Thomas koja je svoju sreću potražila izvan granica Lijepe Naše.
„Butterfly“ je predstavila bend u punom vokalno instrumentalnom zanosu, Jadran naprosto rastura svoje bubnjeve poput lutke Animala (naravno bez negativnih konotacija) iz popularnih Muppet Show. Jeli mi se to opet ponovila ideja da bi bubnjar mogao ukrasti i ovu večer?
Bez ikakve sumnje, Jadran Dučić je vrhunski bubnjar koji uredno „servisira“ ostale instrumente, no vraški pametno zna iskoristiti svoju nepresušnu energiju u „sitnim“ detaljima, kao i u urnebesnom solu. A taj zarazni solo bio je sastavni dio njihove obrade jazz klasika „Killing Me Softly“ sa pomalo bosa nova/ samba detaljima.
Nastavak je pripao evergreenu „Over the Rainbow“ Harolda Arlena, sastavnom dijelu filma „Čarobnjak iz Oza“. Danijela je u tu sjetno/emocionalnu izvedbu unjela svu svoju vještinu, dobrano okupana znojem. Pjesma i atmosfera koja se s lakoćom može smjestiti u neki zadimljeni jazz klub, s čašom vina u ruci i sjetnim pogledom.
Nastavak je bio u sličnom tonu, čuli smo izvrsnu izvedbu Stevie Wonderove „Vision“.
Koncert se pomalo privukao svom završetku, tako da je kao zadnja prije bisa izvedena (neočekivano, ali sasvim poželjno) Princeova „Kiss“. Bend je u punom ritmičnom zamahu, sasvim normalno za ovakav crni biser. Bila je to blago rečeno izvedba koja te u trenu izuje iz cipela.
Prvi povratak na scenu donio nam je „Good Life“ Tonyja Bennetta, kao posvetu još jednom izgubljenom prijatelju uz odlična Renatov solo.
Očekivano i zasluženo dugotrajno odobravanje publike vratilo je bend u zaista posljednjoj skaldbi ove izvrsne večeri; riječ je o „Herbie Hancockovoj „Watermelon Man“. Zaista nam je svima dobro sjela ta priča o prodavaču dinja/lubenica kao imaginarno osvježenje ove vruće večeri.
