Posjetitelji INmusic festivala imali su sinoć jedinstvenu priliku doživjeti dugo najavljivani multimedijski rock spektakl Gutterdämmerung, čiji je idejni tvorac redatelj i belgijsko-švedski umjetnik Björn Tagemose.
Riječ je o postmodernom događaju koji je na interesantan način spojio filmski medij s rock koncertom, relativno atraktivnim scenskim i pirotehničkim efektima. U svrhu projekta, Tagemose je na filmu okupio niz poznatih glazbenika poput pokojnog Lemmyja Kilmistera, Grace Jones, Slasha, Henryja Rollinsa koji je također sudjelovao u izvedbi uživo, Iggyja Popa, Joshue Homme i drugih.
Kao jedno postmoderno umjetničko djelo, s oksimoronskim motom „najglasniji nijemi film na svijetu“, spaja različite medije i žanrove te je istovremeno posveta kako nijemim filmovima tako i gitari i rock kulturi. Naslov je inspiriran Wagnerovim „Sumrakom bogova“, a umjesto „nebeskih“ bogova, u glavnoj ulozi su rock bogovi podzemlja („Gutter“).
Klišeizirana i nemaštovita priča smještena je u puritanskom svijetu bez seksa, droge i rock'n'rolla, jer je Bog, koji ženskim glasom govori njemački, oduzeo ljudima sveti gral grijeha, vražju gitaru. Nemajući više ni razumijevanja ni strpljenja za tako dosadan svijet, punk rock anđel Vicious (Iggy Pop) pošalje vražju gitaru nazad na Zemlju, nakon čega grijeh opet zavlada među ljudima.
Tijekom filma puritanski svećenik (Henry Rollins – odglumio je svoju ulogu uživo) nastoji putem naivne djevojke domoći se gitare i uništiti ju. Kao što je sam redatelj ukazao u jednom intervjuu, čini se kako se kroz film proteže tema zlouporabe religije i lažnog moraliziranja od strane određenih ljudi poradi vlastitih svrha, no sam film nema neku posebnu političku ili religioznu funkciju.
Iza platna s filmskom projekcijom uživo je svirao zapravo osrednji (u odnosu na glavne zvijezde filma) cover bend, izvodeći rock klasike bendova poput Black Sabbath, Motörhead, Led Zeppelin, The Doors, Jefferon Airplane, Metallica, Slayer, Deftones i drugih. Što zbog specifične naravi događaja, gdje je bend većinu vremena bio odsječen od publike, što zbog predvidljivih obrada i ni po čemu impresivnog zvuka, što zbog trashaste i neusklađene kvalitete samog filma, koji lagano i neuspješno naginje tarantinovsko-rodriguezovskoj estetici, publika je ostala manje-više ravnodušna i mlaka.
Glasniji, intenzivniji zvuci oduševljenja i uzbuđenosti mogli su se u pravilu čuti onda kada bi jedna od nabrojanih rock faca zauzela prostor ekrana u nekoj „cool“ pozi, kao npr. Joshua Hommie s bazukom i cigaretom u ustima. Dakako, nije nimalo čudno što je pojava pokojnog Lemmyja na ekranu izazvala najveću erupciju oduševljenja.
Na kraju filma, Henry Rollins se zahvalio publici, pohvalio redateljev trud i naglasio da je u film uloženo dosta vremena te ga posvetio Lemmyju. Nema sumnje da je tome tako, no teško mi je prijeći preko poprilične razočaranosti sa samim filmom i šouom. Nažalost, izuzev pojedinih stiliziranih prizora, film je bio dosadan, izvedbe pjesama neinventivne, nenadahnute i osrednje. Teško se riješiti dojma da se išlo s podilaženjem gledateljima, bez istinskog rockerskog nadahnuća i žestine.
