Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Hellfest 3

I treći dan Hellfesta je obilježilo sunčano vrijeme. Bolje stvarno nije moglo. Ako netko nešto nije obavio prva dva dana, sada je hvatao zadnji vlak. Neke majice s logom Hellfesta su već bile rasprodane, a moglo se još birati između kapa, šešira, šalica, marama, privjesaka, pa do dječje opreme u vidu bodyja i duda! U neslužbenoj prodaji u velikom šatoru izvan ulaza u festival je također bila odlična ponuda svega i svačega što metalke i metalci vole i trebaju. I ove se godine moglo na Hell-on-Wheel, ogroman kotač na koji se moglo ukrcati za pet eura i baciti oko na panoramu festivalskog prostora. Tek se tada stekne dojam koliko je sve ogromno i da ljudi ima kao mravi. Ostala sam paf  kada sam vidjela da ispred nešto „zabačenije“ bine Warzone sve vrvi ljudima. I da smo tik do čuvenih clissonskih vinograda. Samo nas je ograda dijelila.

Rane sati trećeg dana obilježili su Iron Reagan, Hypnose, Witchthroat Serpent, Hawk Eyes, Nidingr, Birds in Row, Tribulation, The Atlas Moth, Eths, The Great Old Ones, Code Orange, The Haunted, Sup, Sofy Major, Red Fang, Khold i Off!

Hellfest

U 14:20, i to nije greška, dakle, prije pola 3, na Mainstage2 staje Dark Tranquillity. Bilo mi ih je dosta neobično gledati za vrijeme ručka, dok sunce žari i pali i svom snagom, ali privikneš se na sve. Za svoj četrdeset minutni set odabrali su: „The Science of Noise“, „The Silence in Between“, „Terminus (Where Death Is Most Alive)“, „The Wonders at Your Feet“, „Through Smudged Lenses“, „State of Trust“, „Thereln“ i „Misery's Crown“. Prekratko, ako se mene pita. Na druge dvije bine za to su vrijeme nastupali Ne Obliviscaris i Russian Circles.

Hollywood Undead

Koju minutu iza 15:00 izlaze Hollywood Undead. Oni su nešto što nikada neću razumjeti koliko god se trudila. Rap/rock/metal bend. Svaki od njih ima svoju masku a bome i originalno ime poput J-Dog, Da Kurlzz, Funny Man, Johnny 3 Tears, Charlie Scene i Danny (kako obično!). Teško mi je od repera uopće bilo uočiti neke instrumente na bini. Kako definitivno nisu bili nešto što bi privuklo moju pažnju, otišla sam na Carach Angren. Dok su u Močvari imali malo ljudi u publici pa mi je sve skupa izgledalo žalosno, ovdje to naravno nije bilo tako. Momci su odlično zvučali, reakcija publike je bila više nego dobra, tako da je sve izgledalo izvrsno i bilo ih je cool gledati za razliku od američkog eksperimentiranja metala i rapa koje je bilo nepodnošljivo.

Publika

Američki bendovi su se nastavili nizati po glavnim binama, pa je nakon Hollywood Undead slijedio Exodus, nakon njih A Day to Remember i Nuclear Assault. Niz je prekinut Cavalera Conspiracyjem. Šatori se srećom nisu toliko amerikanizirali (Weedeater i Eyehategod), pa smo mogli vidjeti švedski The Crown, finski Grave Pleasures (donedavna znane kao Beastmilk, dok im gitarist nije otišao i uzeo ime sa sobom), francuski Les Ramoneurs de menhirs i njemački Morgoth. Za pravi tulum pobrinuli su se ludi gusari zvani Alestorm u Templeu, a u Warzoneu nastupao je francuski Les Wampas.

Epica

Kao i svake godine, organizatori su omogućili fanovima meet&greet s omiljenim im glazbenicima, a jedan od dužih redova bio je za Epicu. Potpisivanje je trajalo skoro sat vremena. Kada sam ih prvi put vidjela prije devet godina u Helsinkiju na Tuska festivalu, nakon treće pjesme okrenula sam glavu i otišla jer su bili beskrajno dosadni. U tih devet godina Epica se potpuno preobrazila. Izrasli su u bend koji je postao zanimljiv za gledanje ne samo zbog prelijepe Simone, komunikacija s publikom im je odlična, usklađenost na stageu dovedena do savršenstva, set lista zanimljiva:


The Second Stone
The Essence of Silence
Martyr of the Free Word
Chemical Insomnia
The Obsessive Devotion
Sensorium
Unchain Utopia
Victims of Contingency
Sancta Terra
Consign to Oblivion

Za one koji nisu ljubitelji melodija Epice, drugačiji izbor se nudio u vidu Cannibal Corpsea, Samaela, Life of Agony i The Exploited.

Sjevernoamerički bendovi su definitivno obilježili Mainstage1 trećeg dana, pa se nakratko prekinuti niz nastavio Limp Bizkitom. Je li Limp Bizkit ono što je nekada bio, ne bih znala jer ih nikada nisam osobito pratila. Da su Fred Durst i ekipa napravili kaos, jesu. Izveli su: „Full Nelson“, „Thieves“, „Hot Dog“,  „Rollin' (Air Raid Vehicle)“, „Gold Cobra“, „My Generation“, „Livin' It Up“, „Re-Arranged“, „Killing in the Name“,  „My Way“, „Break Stuff“ i „Take a Look Around“.

Limp Bizkit

Nešto prije završetka Limp Bizkitovog nastupa, na Altaru su počeli At the Gates. Neki su držali da su At the Gates nepravedno stavljeni na manji stage od In Flamesa jer ih smatraju začetnicima žanra. Meni nije smetala veličina bine za užitak u izvrsnom koncertu. A nakon njih sam otišla na In Flames i uživala u tome i nisu me brinula prepucavanja o tome tko je bio prvi u nečemu i tko je bolji. Činjenica jest da su Flamesi u ovom trenutku definitivno popularniji i atraktivniji.

In Flames set-lista:
Only for the Weak
Everything's Gone
Bullet Ride
Where the Dead Ships Dwell
Paralyzed
Deliver Us
Cloud Connected
Drifter
The Quiet Place
Delight and Angers
The Mirror's Truth
Take This Life
My Sweet Shadow

Stari dobri Thomas Gabriel Fischer je ovaj put došao s Triptykonom, a pravu buru u Warzoneu je izazvalo otkazivanje Rise Against, pa je njihovu satnicu preuzeo NOFX.

KornKornu je pripala čast zatvoriti Mainstage1 za ovu godinu. Dok su prvog dana svi stajali i pratili koncerte „s nogu“, sada je već velika većina sjedila ili ležala po travi i izgledala nekako nezainteresirano. Umor i alkohol su odradili svoje. Kornov šou mi je bio dosadnjikav i cijeli mi je dan što se tiče Mainstagea1 bio totalni promašaj. U sat i petnaest dane im satnice, odsvirali su:

Blind
Ball Tongue
Need To
Clown
 Divine
Faget
Shoots and Ladders
Predictable
Fake
Lies
Helmet in the Bush
Daddy
Falling Away from Me
Freak on a Leash

Publika

Nova pjevačica Arch Enemyja Alissa White-Gluz je odradila odličan posao, a mene je osobito zanimalo kako će to napraviti Floor Jansen s Nightwishem. Počelo je s „Shudder Before the Beautiful“ i „Yours is an empty Hope“, pjesmama s najnovijeg albuma. Floor dobro izgleda i dobro pjeva, ali su pjesme bezvezne. Dobro je otpjevala i „Amaranth“, no, kada je krenula „She is my Sin“ jasno se kao dan vidjelo da je njen glas preslab da bi iznijela te dionice. Publika je najjače odreagirala baš na ovu pjesmu i pokazala da su im stare pjesme i dalje najdraže, no, nastavilo se zadnjim albumom i meni je ta atmosfera postala nepodnošljiva i nije mi ih se više dalo gledati. Ne zbog Floor, koja nije loša vokalno, koja se trudi komunicirati s publikom i dati sve od sebe iako je pritom malo ukočena, već zbog novih pjesama koji su nezanimljive. Dok neki muzičari u određenim godinama nađu boga pa se okrenu za 180 stupnjeva, Tuomas Holopainen je otkrio darvinizam i sveo svoju glazbu na meni loše note. Posljednji bend u Templeu je bio In Extremo i s njima je završio jubilarni, deseti Hellfest.

Hellfest

Sve u svemu, u odnosu na prošlu godinu, festival se puno, puno popravio u mnogim aspektima. Bilo je tu i nekih grešaka na binama glede zvuka i sl., no, tko radi taj i griješi. Vidi se da su puno uložili na uređenje festivalskog prostora, da su nastojali sadržajno posjetiteljima ispuniti vrijeme, raznim atrakcijama i „igračkama“ za velike. Kažu da je ove godine oboren „pivski“ rekord jer se popilo 2600 hektolitara piva. A bilo je pakleno vruće i sunčano, piti se moralo! Kako će biti nagodinu, znati ćemo 17.-18.-19.6.2016. za kada je najavljen 11. Hellfest.