Od 25. lipnja do 3. srpnja održan je 26. Festival židovske kulture u Krakowu, najveći i najpoznatiji festival židovske kulture uopće. Cilj festivala bio je prikazati raznolikost i ljepotu židovske kulture u najširem smislu, od Bliskog Istoka do europskih Sefarda i Aškenaza. Izuzetno bogati multidisciplinarni program uključivao je niz predavanja i konferencija, vođenih tura po Kazimierzu (židovskom dijelu Krakowa), umjetničkih radionica i predstavljanja umjetnika, izložbi, projekcije filmova, radionice o židovskom kazalištu u Krakowu, i vrlo zanimljiv glazbeni program.
Glazbeni program počeo je u nedjelju 26. lipnja, nakon Šabata, i to podnevni koncertom na kojem je svjetski poznati hasidski kantor Benzion Miller pjevao šabatske himne uz pratnju pijanista Menachema Bristowskog. Prvih dana festivala nastupili su neki od najinteresantnijih suvremenih interpretatora klezmera kao što su David Krakauer koji je nastupio s Kronos Quartetom, i Glass House Orchestra. David Krakauer već dva desetljeća interpretira klezmer u osebujnom autorskom ključu, kombinirajući ga s elementima jazza i funka, a Kronos Quartet slavni je gudački kvartet iz San Francisca poznat po inovaciji i jedinstvenoj umjetničkoj viziji. Glass House Orchestra projekt je poznatog trubača Franka Londona (inače člana Klezmaticsa), nadahnut židovsko-mađarskim glazbenim nasljeđem, a sam London definira njihovu muziku kao ''austro-ugarski folk punk'', na trenutke suvremen i postmoderan, a na trenutke tradicionalistički. Ime ''Glass House'' inače dolazi od poznate kuće u Budimpešti koja je pripadala diplomatu Carlu Lutzu i u kojoj su se skrivali Židovi tijekom holokausta.
29. lipnja održan je vrlo zanimljiv koncert benda The Nazaroff Brothers, okupljenog oko dvije snažne kantautorske ličnosti – Amerikanca s berlinskom adresom Daniela Kahna i Rusa s američkom adresom Psoya Korolenka. Projekt je nadahnut pomalo opskurnim Nathanom ''Princeom'' Nazaroffom koji je 1954. izdao kultni album ''Jewish Freilach Songs'' (freilach znači ''sretan'' na jidišu), zbirku jidiš pjesama koje su pjevali američki Židovi imigrantske generacije po parkovima i na ulici, na ruskom, jidišu i poljskom, dakle riječ je bila o urbanoj glazbi za druženje. Malo se zna o ovom tajnovitom i pomalo autsajderskom trubaduru jidiš glazbe, no nadahnuo je Kahna i Korolenka da osvježe te skoro zaboravljene pjesme i tako je oformljen sastav The Nazaroff Borthers, inače nazivan i ''jidiš supergrupom''- naime, i ostali članovi benda imaju jake karijere: Michael Alpert iz benda Brave Old World, Bob Cohen iz Di Naye Kapelye i izvrsni violinist Jake Shulman-Ment (Kahnov suradnik u bendu The Painted Bird). Sam Daniel Kahn je multiinstrumentalist, a na koncertu je najviše svirao harmoniku, uz povremenu zamjenu za gitaru i klavir. Glazbenici naravno nisu braća, no za potrebe predstavljanja novog albuma dali su si ''jidiš imena'': Daniel “Danik Nazaroff” Kahn, Psoy “Pasha Nazaroff” Korolenko, Michael “Mishka Nazaroff” Alpert i Jake “Yankl Nazaroff” Shulman-Ment. Sam Nathan Nazaroff nije imao posebno rafinirani izričaj, no pjevao je sa zaraznim entuzijazmom – The Nazaroff Brothers su preuzeli taj zarazni groove, i nadogradili ga intelektualnim slojem duhovitih, društveno angažiranih stihova i reinterpretirali u eklektičnim folk-punk stilu, koji je na prvo slušanje toliko bujan i kolorativan da se lako previdi muzička virtuoznost ovih glazbenika. Svoj recentni album ''The Happy Prince'', izdan prošle godine (Princ je dakako Nathan Nazaroff), predstavili su u prekrasnoj, bogato dekoriranoj sinagogi Tempel, smještenoj odmah pored Židovskog kulturnog centra. Ova 19-stoljetna sinagoga pripada progresivnoj židovskoj zajednici i iako ne spada neđu najstarije sinagoge u Kazimierzu, zbog ljepote interijera u njoj se često odvijaju koncerti i posebne priredbe. U njoj su The Nazaroff Brothers održali sjajan i energičan koncert na kojem su udahnuli novi život starim i malo poznatim jidiš pjesama (iako se našla i pokoja slavna, kao što je Tumbalalaika), i to uz puno humora i politički osuvremenjene tekstove.
Sinagoga Tempel predstavljala je glavnu pozornicu i svaki je dan u njoj održan koncert koji je na neki način bio ''highlight'' tog dana. Ovdje je 30. lipnja nastupila turska glazbena legenda Selda Bağcan zajedno s izraelskim bendom Boom Pan, čiji bi se izričaj mogao opisati kao mediteranski surf-rock. Selda Bağcan je folk pjevačica, kompozitorica i društvena aktivistica (što je povremeno plaćala zatvorom), koju zovu ''turskom Joan Baez''. Od 1970-ih pjeva o političkim problemima i teškom životu radničke klase u Turskoj i svojim je psihodeličnim reinterpretacijama turskih folk pjesama stekla brojne obožavatelje u Turskoj. Zanimljiva je bila snažna emocionalna reakcija publike u Krakowu, po reakcijama bi se reklo da je riječ o dugogodišnjim fanovima koji poznaju njezinu karijeru i pjesme (iako Selda nije toliko slavna izvan svoje zemlje), a možda je emotivnost njezinog nastupa nadišla jezično-kulturne barijere i naprosto osvojila publiku. Boom Pan je prvo izveo par instrumentala, a zatim su sa Seldom više funkcionirali kao prateći bend, što je rezulturalo zanimljivom glazbenom mješavinom.
U subotu 1. srpnja glavni je koncert zbog početka Šabata održan u 18h umjesto u 20h, kad je nastupio sastav iz Izraela Diwan Saz, koji povezuje dvije velike tradicije: judeo-kršćansku i arapsku glazbu. Sastav se nadahnjuje glazbenim nasljeđem centralne Azije, Turske, Perzije i Izraela i glazbom pokušava promicati ideje tolerancije i mira. U repertoaru kombiniraju tradicionalne pjesme temeljene na drevnim ljestvicama s originalnim kompozicijama i improvizacijama. Kao posebni gosti sastavu su se pridružili predstavnici različitih vokalnih tradicija: arapska pjevačica Lubna Salameh, beduinski dječak Muhammad Gadir (14 g) nevjerojatnog glasa, te rabin David Menachem, koji je i zaljučio koncert entuzijastičnom izvedbom ikoničke kompozicije Shalom Aleichem, u čemu mu se pridružila vidno razdragana publika.
S početkom Šabata održan je niz događaja vezanih uz tradiciju Šabata, uključujući veliku šabatsku večeru u Židovskom kulturnom centru, i oficijelni je glazbeni program u skladu s tradicijom suspendiran do kraja Šabata, no to nije isključivalo jam sessione u atmosferičnim krakovskim klubovima (koji su svaku večer počinjali oko ponoći), pa je tako istog dana u ponoć u klubu Alchemia nastupio Daniel Kahn s dva člana svog benda The Painted Bird. Originalno je trebao nastupiti s avangardističkim bardom Psoyem Korolenkom i održati koncert pod znakovitim nazivom The Unternationale – dijalektični klezmer kabaret (Kahnovi projekti su često snažno politički orijentirani, očito na koju stranu političkog spektra). Nažalost, Korolenko je bio spriječen doći na koncert, pa je Daniel Kahn otvorio nastup solo izvedbom – uz pratnju harmonike otpjevao je postmoderni prepjev Internacionale, odnosno Unternationale. Zatim su mu se na minijaturnoj no atmosferičnoj pozornici pridružila 2 člana njegovog sastava The Painted Bird: violinist Jake Shulman-Ment i bubnjar Hampus Melin. Riječ je o sastavu iz Detroita, no budući da je Daniel Kahn baziran u Berlinu, često nastupaju u Europi. Njihova se glazba može opisati kao osebujni miks klezmera, kabareta, Americane, punk-folka, protestne glazbe i jidiš-songova u avangardističkoj interpretaciji (usporedivoj sa stilom koji promovira John Zorn svojim izdavačkim labelom Tzadik – Radical Jewish Culture), a Kahnovi duhovni očevi su Woody Guthrie i Brecht. Nema ničega nostalgičnog u načinu na koji The Painted Bird izvodi jidiš pjesme - originalne melodije i tekstovi tek su poligon za vrlo suvremene političke poruke i modernu, kreativnu, uzbudljivu glazbu. Npr. stara jidiš pjesma iz 1912. Dos Lid fun Titanik, o potonuću Titanica transformirana je u Khurbn Katrina/The Destruction of New Orleans, s ironičnim komentarom o neuspjehu Busheve vlade da pomogne žrtvama uragana. Daniel Kahn se na nastupu u Alchemiji pokazao kao karizmatičan bard neobične sposobnosti da poveže povijest i sadašnjost, i to na nizu jezika: njemačkom, engleskom, ruskom i posebno jidišu, koji predstavlja čin kulturnog i političkog otpora. Zanimljivo je da Kahn prerađuje stare jidiš pjesme ne zbog njihove posebnosti, već zbog njihove univerzalnosti. Njegovu glazbu nadahnjuju upravo ona iskustva koja Židovi iz istočnoeuropskih geta i štetlova dijele s ostalim narodima: opresiju, siromaštvo, izoliranost. Kahnova glazba nadilazi sve etikete, kozmopolitska je i slavi otpor i pobunu, a sve to je zavijeno u ingeniozne tekstove prepune igara riječima, s višeslojnim značenjima i često razornom ironijom – koja ne isključuje emocionalno dirljive trenutke kao npr. kad je izveo pjesmu posvećenu jednoj litvanskoj partizanki. Bila je to fascinantna večer ekstatičnog istraživanja graničnih područja klezmera, jazza, bluesa, Americane i političke poezije, uz mnogo glazbene improvizacije, a intimni prostor podrumskog kluba Alchemia pružio je savršeni ambijent.
Zadnji dan festivala održan je tradicionalni open-air koncert na glavnoj ulici u Kazimierzu, ulici Szeroka (povijesnoj jezgri Kazimierza s jednom od najstarijih sinagoga u Europi, no najširoj će publici taj lokalitet biti poznat kao filmski set Schindlerove liste), na kojem je nastupio niz izvođača koji su već održali koncerte u sinagogi Tempel prethodnih dana. Razlika je u tome da je ovaj put ulaz bio besplatan, što je lijep koncept jer tako si svi mogu priuštiti uživanje u sjajnom glazbenom programu festivala, makar na jedan dan. Tako su nastupili Frank London's Glass House Orchestra, The Brothers Nazaroff, Selda Bagcan i Boom Pan, te Diwan Saz, a koncert je trajao satima, počevši od 18h. Posljednji koncert u sinagogi Tempel (koji je bio održan paralelno s koncertom u Szerokoj) bio je posvećen legendarnom Leopoldu Kowlowskom, pijanistu, kompozitoru i dirigentu, inače unuku Pejsacha Brandweina, osnivača najpoznatijeg klezmer benda u Galiciji. Kozlowski, sada gospodin u visokim godinama, radio je kao glazbeni ravnatelj Židovskog kazališta u Varšavi i aranžirao je sve poljske verzije mjuzikla Guslač na krovu, te skladao za film i kazalište. Večer je zamišljena tako da se izmjenjuju songovi i govori, svojevrsni MC je predstavio Kozlowskog koji je na pozornici uglavnom sjedio i povremeno participirao u pričama o starom Karkowu, dok su mlađi pjevači izvodili poznate jidiš pjesme kao što su As der Rebbe singt, Rozhenkis Mit Mandeln i brojne druge, u aranžmanima koje je napisao Kozlowski. Usprkos visokim godinama i teškoj pokretnosti Kozlowski je ipak odsvirao nekoliko kompozicija na klaviru u duetu s pjevačima. Glazbena razina tih vokalnih izvedbi nije bila usporediva s prethodnima koncertima u sinagogi Tempel, riječ je bila o kvalitetnim vokalima, no tracionalističkim izvedbama bez većih glazbenih pretenzija. Ipak, imale su jak emocionalni naboj i ispunile jednu od svrha festivala, a to je približavanje židovske i jidiš prošlosti Krakowa (danas u Krakowu živi samo šest izvornih govornika jidiša) suvremenoj publici.
Tijekom festivala održao se još niz koncerata pored onih u sinagogi Tempel, no zbog izuzetno obilnog programa nemoguće ih je bilo pohoditi sve. Vrhunski programi često su održavani istodobno, na različitim lokacijama. Određeni dio programa imao je skromnije glazbene ambicije i primarnu svrhu edukacije o raznim aspektima židovske glazbe i kulture, no sve u svemu riječ je o vrlo zanimljivom festivalu koji je okupio neke izuzetne glazbenike i bendove čiji bi nastup bio poslastica za bilo koji glazbeni festival, samo na temelju glazbenih kvaliteta.
