DalMotion je prvi autorski moderni jazz uradak sa sedam autorskih pjesama Jana Pele Ivelića, 36-godišnjeg bubnjara iz Splita koji je surađivao i aktivno svirao s Dinom Dvornikom, TBF, Oliverom Dragojevićem, grupom Libar, na Runjićevim večerima, Splitskom festivalu i Šibenskoj šansoni, te s autorskom gitarističkom fusion grupom Waveform Band iz Splita i mnogim drugima. Pjesme su žanrovski raznovrsne, od post-bopa do modernog jazza i fusiona, sa snažnim utjecajem Dave Holland kvinteta, Joshue Redmana, Aarona Parksa, Donnyja McCaslina, Christiana Scotta, Ambrosea Akinmusirea te mnogih drugih.
Za izbor Jana Ivelića i njegovog benda, kojeg čine tri odlična gostujuća glazbenika iz Slovenije: Lenart Krečić na tenor saksu, Tomaž Gajšt na trubi, Gregor Ftičar na klaviru, dok domaće snage zastupa Luka Veselinović na kontrabasu, trebalo je imati istančan osjećaj. I premda sam po pitanju finalnog učinka osjećao blagu dozu neizvjesnosti, ona je nestala već s prvim odsviranim taktovima.
Među brojnim poklonicima jazza sigurno je bilo pristaša tradicionalnog izričaja koji baš i ne priznaju „moderni“ izričaj; bilo je i „akustičara“ u stalnom sukobu s „elektroničarima“; a sigurno je bilo i onih koji preferiraju harmoniju u odnosu na „free“ muziciranje. No, ipak svi su oni došli zbog jednostavnog razloga – dobre glazbe.
Već je početna, autorska „Longfield Blues“ ili, kako je Pele najavio, „Dugopolje blues“, indikativno odredila u kojem pravcu će se koncert odvijati. Uz čitanje nota kojima je započela zadana tema, nakon vrlo kratkog vremena, dva, ili bolje rečeno tri solo instrumenta krenula su u svoje glazbene eskapade i osobne priče. Dok nekima ne polazi za rukom kroz pjesmu dokazati da nisu papci, zvukovi koje su proizveli sax, truba i klavir upravo su to nedvojbeno potvrdili: da je riječ o samosvjesnim, zrelim, jednostavno rečeno – ODLIČNIM glazbenicima. Kad se na tako dobre i iskrene priče još zakače kontrabas sa svojim toplim grmljenjem i šuljajućim dionicama koje su ponekad pratile soliste, a ponekad tekle samostalno – uvijek spremne za kolektivne i solo improvizacije; zatim Pelino nenametljivo, uvijek staloženo, ali i stvaralačko, neograničeno ukusno bubnjanje koje dokazuje kako i bubanj može biti solistički instrument – onda je sasvim jasno kako se na tako stabilnu bazu s lakoćom nadogradila sva lucidnost improvizacija solo instrumenata.
Tenor saks nam je konstantno pružao mješavinu opuštenosti i poleta s intenzitetom koji duboko zadire u emocionalnost. Zanimljive su međuigre ostalih instrumenata s trubom koji su širom otvarali vrata za improvizacije pune elegancije i slobodoumnosti.
Ovo je zaista bio jazz sa svim obilježjima koji ga čine drugačijim od ostale glazbe – svaki od glazbenika uporno se držao svoje dionice, kao da ne mari što drugi sviraju, pa se naizgled, ali samo naizgled, činilo da će se cjelokupna glazbena slika raspasti, da bi već sljedećeg trena cjelokupan zvuk poprimio odlike najuglađenijeg, apsolutno sinkroniziranog satnog mehanizma.
A publika je to odmah znala prepoznati, pa su se aplauzi i odobravanja izmjenjivali na otvorenoj sceni kao na kakvom rock koncertu, a osjetilo se da i sami glazbenici uživaju u iskrenim aklamacijama.
Pele je bio izrazito zadovoljan i opušten, što je bilo vidljivo iz njegovih zafrkantskih najava što autorskog materijala, što jazz klasika.
Od autorskog materijala čuli smo „Mr.C.S.I“, „Nambrose“, naročito nabrijanu „Red Man“, te „Michelinda“ – posvetu autorovoj kćerkici.
Od jazz klasika odsvirali su „Stella By Starlight“, „Recorda Me“, „Little Sunflower“, „Invitation“.
Bio je to kraj „službenog“ dijela koncerta, ali aplauzi te brojni povici za povratak priuštili su nam još dva bisera – fenomenalnu „Nothing Personal“ i „Melancho-holy“
U više od dva i pol sata odsvirano je „svega“ jedanaest kompozicija koje će posjetiteljima sigurno ostati u trajnom sjećanju, jer ovo je, ruku na srce, kvalitetom bila svjetska prezentacija grupe mladih entuzijasta i zaljubljenika u jazz, čija će kvaliteta sviranja dugo ostati trajna konstanta koja se može samo učvrstiti i unaprijediti.