Što više napisati kao izvještaj s koncerta Hladnog piva, a da nije bilo već napisano ili izrečeno u ovih 35 godina, osobito u posljednjih nekoliko mjeseci nakon što su su redom ispunjavali sve dvorane koje su posjećivali, a potom najavili da uzimaju „kreativnu“ pauzu i da se posvećuju svojim osobnim projektima?

Da, odradili su dečki iz Hladnog piva svoj posljednji koncert u Humu, najmanjem gradu na svijetu. Koncert se održao u sklopu smotre domaće rakije (koju toplo preporučam posjetiti svima koji još do sada nisu) te je tako u publici bilo nešto više odraslih posjetitelja. Ali isto tako, ono što daje nadu za daljnji razvitak glazbene scene, je velik broj mlađe generacije i pankera koji su morali doputovati iz bližih gradova i mjesta.

Na koncertu se nije našlo vremena za patetiku, nego je bilo to dvoipolsatno zborno pjevanje publike i benda. Prihvatila je publika sve što je bend spremio za sinoćnju izvedbu, osobito kada su izvodili pjesme s prvih albuma.

Tako nekako počinje i moja veza sa „Hladnim pivom“. Odrastajući uz starijeg brata, preslušavao sam ploče Metallice, Iron Maiden-a, Ramones-a, Scorpions-a i da ne nastavljam dalje. Sve dok tamo jednog dana davne 1992. godine nije brat došao doma s jednom novom pločom, nekog tamo benda koje se zove Hladno pivo. Pažljivo se čistila ploča prije svakog slušanja i pratio se tekst pjesama koji je bio na papirnom umetku. Bilo je zato i pravo iznenađenje kada je bend sinoć odlučio da je vrijeme da izvedu Čelične zavjese, pjesmu s prvog albuma koji ne izvode toliko često u svojim svirkama uživo.

Kako su se redali njihovi daljnji albumi, tako je bila i očita promjena u zvuku. Nije više bio to taj punk s prvog albuma, ali i dalje sadržane punk filozofije i kritike trenutačnih situacija u hrvatskom društvu. Iako su im s godinama sve više prigovarali da nisu oni više pravi punk bend, mora im se priznati da su uspjeli dovesti svoju punk filozofiju u mainstream i otvoriti put nekim drugim bendovima.

Često kritizirani sa više strana, nije ih to sprečavalo da dalje nastavljaju u svom sazrijevanju, dubljim i emotivnijim tekstovima. Svi ti fanovi, pa uključujući i mene, slušali su ih po raznim pozornicama, od malih i zagušljivih klubova, do ledenih dočeka novih godina, pa sve do tog upečatljivog koncerta na Jarunu, sada isto već davne 2008. godine. Rijetko kojem (ako i kojem) hrvatskom bendu je uspjelo održati samostalan koncert sa gotovo 20 000 posjetitelja kojem se preko velikog ekrana javlja Šprajc i koji se prenosi uživo preko državne televizije. Bio je to trenutak sjećanja na taj „originalni“ zvuk uživo, kada su se Mile, Zoki, Suba i Šoki prebacili na malu pozornicu i izveli pjesme u ne toliko ispeglanom ozvučenju. Nekoliko godina kasnije, pružili su i trodnevno koncertno druženje svim zagriženim fanovima u KSET-u i tim početnim albumima.

To je to „prokletstvo“ koje ih je uvijek pratilo na njihovim koncertima. Kako napraviti set listu koja je pravi presjek njihove stvaralčke karijere a da svi budu zadovoljeni. Ali to je bend iskoristio u svoju prednost. Imaju takav raspon da se mogu uvijek prilagoditi publici, bilo to ona mlađa ili stara.

I to se viđalo iz koncerta u koncert. Nije bilo važno tko je u publici, ta publika je uvijek pjevala iz sveg glasa, jer velika većina nas je odrastala uz Hladno pivo i njihove pjesme su bile neizostavne na zabavama, izlascima i naša grla su sigurno nemali broj puta bila promukla slijedeće jutra radi toga.

A što sad dalje? Kada bi krenuli tražiti što dalje po njihovim tekstovima, svaki bi mogao pronaći nešto za sebe. Ali zato, možda je i primjereno bilo da se taj „završni“ koncert održi na smotri rakije. Popijmo jednu putnu rakiju, samo ne za kraj, nego za neke nove početke i neke nove izazove koji nas čekaju.