Subota navečer, Tvornica ugodno popunjena svim godištima, atmosfera opuštena, izgled pozornice odvodi nas u kućni studio nekog benda, iščekuje se koncert Macy Gray, uvodni taktovi obećavaju groovie večer… na pozornicu izlazi diva… otvara s I'm So Glad You're Here…

Ustvari, diva je tek data zakoračila na pozornicu, a bend je uveo u koncert svojom solo stvari. I napisat ću odmah da sam više očekivao od ovog koncerta. Amplitude u kvaliteti bile su ekstremne, no kad se podvuče crta jasno je da je prvi dio koncerta bio bolji od njegove druge polovice. Setlista koju sam prije koncerta provjerio obećavala je ubojit koncert, a na kraju je sve ispalo mlako. Obrade koje je Macy servirala bile su tek mlako podgrijano jelo, a osvrćući se oko sebe nije bila rijetkost primijetiti kako se publika dosađuje, priča i zijeva. U mirnijim/tišim dijelovima koncerta žamor publike bio je iritantan. S druge strane, singlovi kojima je harala listama bili su vrhunci koncerta.

Ista stvar je i s bendom i njihovom solažama. Onoliko koliko je bubnjar razvalio, toliko je basista ugnjavio. I opet, reakcija publike je sve rekla. Solažu basiste, barem onu prvu, jedva da je netko primijetio dok je solo na bubnjevima izazvao salve oduševljenja. A nije da se na basu ne može virtuozno solirati. Da prizovem u sjećanje koncert Santane u Domu sportova 1998. i bas solo koji je naprosto eksplodirao.

Macy je u dva navrata odlazila s bine, a svako toliko okretala publici leđa kako bi uzela osvježenje. Neki oko mene su komentirali kako nije te večeri bila skroz čiste glave, a možda tek nije bila cijelo vrijeme najbolje raspoložena. Možda nije bila skroz njezina večer. Nećemo joj to pretjerano uzeti za zlo jer koncert ipak nije bio totalni promašaj. Čvrsta trojka i nije tako loša ocjena. A i ne treba biti previše kritičan jer ipak je Macy zvijezda koja je odana Zagrebu i zagrebačkoj publici i često mu/joj se vraća.