Kada ti se glazbeni znalac s istančanim ukusom (usput i odličan gitarist odgajan na Hendrixovim akordima i solažama) zakune da mu je njihov koncert održan prije mnogo godina bio najbolji od mnogobrojnih na kojima je hodočastio, onda nema mjesta nikakvoj dilemi da takvo iskustvo treba doživjeti.
Naročito nakon dobrovoljnog utapanja u njihovu nesvakidašnju kombinaciju ezoteričnih/akustičnih/psihodelijskih/progresivnih/eksperimentalnih uradaka za koje postoji originalno i apsolutno ispravno mišljenje: „Oni su najvažniji bend za kojeg niste čuli“. Njihov razvojni put potkrepljuje tu tezu -od izmišljenog benda preko underground predaje do zvjezdanog statusa.
Takvo iskustvo apsolutno vrijedi za mene, jer mi je neshvatljiv bijeg njihove raskošne karijere ispod mojih glazbenih radara koji su profunkcionirali tek prije nekog vremena.
Mea culpa.
Stoga imam priliku za popravni ispit, prisustvovati koncertu u bečkom Gasometru u okviru turneje Closure/Continuation na kojoj dobivaju samo laskave, euforične ocjene, a čiji koncerti traju oko tri sata (uz 20 minutnu pauzu). Od originalne postave nedostaje odličan basist Colin Edwin (navodno zbog različitih interesa), ostatak je tu: Richard Barbieri,mađioničar na klavijaturama; Gavin Harrison, jedan od najpotentnijih rock bubnjara i mastermind projekta Steven Wilson, vokal i gitara. Za potrebe turneje pozvani su još amerikanci: gitarist Randy McStine i basist Nate Navarro.
U 20 sati i koju minutu PT širom otvaranju vrata svoje glazbene ordinacije, te započinje trosatna terapija za podizanje dobrog raspoloženja.
Otvaranje je pripalo moćno/pitomoj „Blackest Eyes“ pametno smišljenoj mješavini prekrasne i pamtljive melodije, panoramskih zvukova klavijatura i žestokih akorda. Treba li kazati da je publika naprosto podivljala. Otvaranje za prste polizati koje je nastavljeno soničnom bombom s albuma C/C. „Harridan“ se zove, dobro zapamtite to ime. Nate Navarro je odsvirao moćnu rolu, stresla se arena u Gasometru. Siguran sam da su se prvi redovi našli u neugodnoj situaciji zbog siline zvuka čiji su se valovi prelili u uši publike.
Steven Wilson je ubrzo uspostavio komunikaciju s publikom, najavivši da će će odsvirati kompletan C/C album. Obećano, ostvareno – uslijedila je odlična, melodična , gotovo beatlesovska „Of the New Day“ sa njihovom tipičnim ritmičkom intervencijom koja u trenutku promjeni raspoloženje. Wilson briljira na akustičnoj gitari.
Inicijalni riff u „Rats return“ u živo zvuči neopisivo bolje, Barbieri u pozadini plete njemu svojstvene panorame.
Čuli smo tako gotovo Floydovsku prekrasnu „Dignity“ živi dokaz Wilsonovog visokog standarda komponiranja. Prekrasna balada sa isto tako krasnim izmjenama akustične i električne gitare. A sve to zaokruženo odličnim vokalom i arabeskom koju samo Barbieri zna isplesti.
„Prošlo je čak 12 godina kada smo zajedno svirali u vašem gradu. Hvala vam što ste došli u ovako velikom broju. Prije 21 godinu napisao sam jednu pjesmu koju sigurno svi znate, zove se „The Sound of Muzak“. Pjesma koja se inače može pronaći na njihovom eponimnom albumu „In Absentia“.
Sve ruke su u zraku, gotovo cijela dvorana pjeva refren:“One of the wonders is going down, it's going down I know“. Raspoloženje je na vrhuncu, glazbenici su očito nadahnuti i raspoloženi, publika je u transu.
Prvi dio koncerta privodi se kraju s „The Last Chance To Evacuate Planet Earth Before It Is Recycled“ sa moćnom Wilsonovom akustičnom gitarom koja hipnotički svira isti akord, a koji u živo ovoj pjesmi daje novu dimenziju. Uslijedila je dugometražna „Chimera's Wreck“ pomalo zbrkana evokacija na glazbu 70-tih.
20 minutna pauza više je nego dobrodošla za protegnuti noge i otići na mjesto na kojeg i carevi idu pješke.
Ono što krasi njihov bukvar, lucidna je i prepoznatljiva sposobnost prelaženja iz ritma u ritam o okviru iste pjesme. Iz melodične, akustične atmosfere u trenutku se pretvaraju u neukrotivu soničnu zvijer.
Odličnu glazbenu prezentaciju koja (makar se meni čini) nije ni milimentra odstupala od studijske verzije pratila je na momente spektakularna, ali primjerena rasvjeta s video pričama koje su pratile vokalni dio pjesama, ali ni za trenutak nisu odvajali pažnju sa same glazbe.
Nastavak koncerta pripao je „Fear Of a Blank Planet“ s istoimenog albuma iz daleke 2007 godine koju je popratio izvrstan video uradak, pomalo mućno depresivan i vrlo aktualan. Prikazuje adolescente u konzumaciji raznobojnih pilula nakon kojih slijedi igra s oružjem. Vizualno, najbolji video uradak večeri.
Ako je „Harridan“ izazvao udar solidne sonične bombe što tek kazati na kataklizmički udar kojeg je među zadivljenom publikom ostavila „Herd Culling“, jedan od vrhunaca ove uzbudljive večeri. To je zasigurno pjesma koja se može svrstati među njihove 3 najbolje. Dvoranom se prolamao Wilsonov krik „LIAR“ uz ekspoziju euforije među prisutnima, a koju je sa platna nesmetano promatrao golemi vuk.
Dugotrajni aplauz se nije ni stišao, naprotiv produžio se na Wilsonove riječi: „Želite li čuti jednu dugu pjesmu. Sastavljena je od tri segmenta, srednji je baš heavy metal“. Glasno odobravanje je bio nedvojbeni signal da se radi o „Anesthetize“ , triptihu fantastičnih proporcija, bez dvojbe jednom od vrhunaca ove nevjerojatne večeri. Upravo je ta pjesma (po mom skromnom mišljenju) za njih ono što je naprimjer „Stairway To Heaven“ za Zeppeline,ili „Shine On You Crazy Diamond“ za Floyde.
„Službeni“ završetak ove divne i rekao bih nezaboravne večeri pripao je (opet) vrlo melodičnoj, akustičnoj „I Drive The Hearse“ sa tipičnim Barbieriovim klavijaturskim implatacijama, gotovo dječačjim Wilsonovim vokalom, finom akustičnom gitarom.
Moćna, psihodelična „Sleep Together“ sa propulzivnim basom i hipnotičnom atmosferom imala je adekvatan prijem u publici koja je znala da će nakon toga biti još svirke. Nije ih dugo trebalo zvati, nastavak je započeo s jednim melodijskim biserom sa „In Absentie“ – „CollapseThe Light Into Earth“.
Paklena „Halo“ s albuma „Deadwing“ u živo je dobila novi život, stvorivši užarenu atmosferu u publici koja nije prestajala plesati u iskrenom zanosu.
Zafrkantski raspoložen Wilson ironično je najavio za sam završetak medley sastavljen od „Sweet home Alabama“, „Stairway to heaven“, „Comfortly Numb“, „Sweet Child of Mine“, „Freebird“. Šalu na stranu, znali smo iz prethodnih set lista da je završetak rezerviran za još jedan uradak sa „In Absentia“ – moćnu „Trains“.
Par riječi o Wilsonu. Iz samog izbora za naziv benda, iz naslova pjesama, iz kompozitorske i aranžerske vještine, očito je da se radi o jedinstvenoj osobi iz prog/rock miljea, osobi kompleksnih i rijetkih estetskih vrijednosti, ujedno kako kolega Nik kaže, jednom od najboljih ritam gitarista.
Bez Richarda Barbierija gotovo sam siguran njihov zvuk ne bi imao takvu raskošnu panoramu, njegov učinak na završnu glazbenu sliku je nemjerljiv.
A što tek kazati za bubnjanje Gavina Harrisona, rezultat rada njegovih ruku i nogu u biti je melodija unutar melodije, nestandardna, briljantna bubnjarska rola koju je teško pokušati kopirati, a kamoli odsvirati na istom nivou. Kotač je to bez kojeg bi se kompozicija zvana Porcupine Tree teško kretala.Ukratko, mišljenja sam da je Gavin Harrisom je ove večeri ukrao show.
Na samom kraju želimo se kolega Nik i ja zahvaliti uredniku na akreditacijama, zaista nije bio problem preći više od 1600 km u oba smjera, zaista je vrijedilo biti dio privilegirane publike (od tinejđera do sijedih glava) koji su uživali u ovoj izvanrednoj glazbenoj večeri.
A što se tiče samog naslova njihovog posljednjeg albuma „C/C“ ja sam vjerojatno ne jedini koji je apsolutno za nastavak onog drugog C.
