U okviru etablirane glazbene manifestacije San Sustipanske noći, ovogodišnja produkcija nam je ponudila Urbana i njegovu četvorku s pojačanjima u vidu Ante Gele i gudačkog orkestra; te svjetski poznato ime- Gorana Bregovića i njegov Orkestar za svadbe i sahrane.

Nažalost nisam mogao prisustvovati Urbanovom koncertu koji je očito pobrao sve pohvale, stoga mi je sva znatiželja bila usmjerena na ex lidera Bijelog dugmeta, svestranog kompozitora koji se okušao u stvaranju (nikad lagane) filmske glazbe, opere, kao i svojevrsnom miksu balkanskog etna.

S akademskim zakašnjenjem od nekih 15 minuta Bregin bend se svirajući, nonšalantno prošetao među brojnom publikom, polako zauzimajući svoje pozicije na pozornici.

Ovo je inače kraća varijanta njegovog orkestra (inače iz Srbije) uz pratnju dvije vokalistice iz Bugarske.

Sjedeći (tijekom cijelog koncerta) Bregović je pozdravio okupljene uz standardni vokabular, ispričavši pri tome da je jutros s oštrim nožem čistio blitvu, pa je porezao kažiprst , inače esencijalan za sviranje gitare, te je (siguran sam bez provokacije) pokazao srednji kao zamjenu.

„Vidim da ste se dobro smjestili na dekicama, neka, neka potrajati će ovo“ kazao je Brega, vjerojatno impresioniran brojem gledatelja, kao i samim ambijentom. Što baš i nije upalilo, jer se publika već na prve taktove „Maruške“ digla na noge i više nije sjedala (bar večina).

Obećao je odsvirati miks starih i novih pjesama, uključujući i neke s novog albuma „3 pisma iz Sarajeva“, među kojima smo čuli „Vino tinto“; „Duj duj“; „Mazel tov“; „Jalija“.

Kratko razbijanje tempa koncerta dogodilo se prilikom čitanja antiratne pjesme (kako je Brega napomenuo) Abdulaha Sidrana „Dernek u Sarajevu,sjeseni 1769“, da bi se veselo raspoloženje odmah nastavilo.

Mana (makar po meni) je ta da je većina pjesama na stranim jezicima, naprimjer „Na'tan Ixara Oikopedo“ sa albuma „Alkohol: Šljivovica & Champagne“ je na grčkom, „Vino tinto“ je na španjolskom, kao i „Presidente“ (u originalu u suradnji sa Gypsy King) što je umanjilo doživljaj zajedničkog pjevanja očito razdragane publike, uglavnom ženske populacije.

Stari mačak Bregović je to očito napravio s predumišljajem, jer je to pravi put osvajanja internacionalnog tržišta na kojem se Brega pojavljuje s neospornim uspjehom već podosta godina, a kojeg je dodatno začinio balkanskim, puhačkim ritmovima, sasvim adekvatnim sa rasnih svadbi naših istočnih susjeda.

A kada to slušaš više od sat i pol vremena, bez obzira na pokretačke impulse koje šalje takva vrst linearne glazbe, onda pomalo gubiš interes i koncentraciju (makar autor ovih redaka).

A pravi tulum je uslijedio nekih zadnjih pola sata koncerta, a započet je s „Napile se ulice“, pa neslužbenom romskom himnom „Ederlezi“ uz zborno pjevanje gotovo svih okupljenih, da bi se nastavilo sa svima dobro poznatim „Mesečina“, „Balkaneros“; Ćaje Sukarije“; te još jednom dugmetovskom „ Ćiribiribela“.

Kratko smirenje postignuto je akustičnom „Death Car“ nastale u suradnji sa Iggy Popom, da bi se pravi vatromet oduševljenja uz grleno zborsko pjevanje nastavio prilikom izvođenja, inače tužne, ali razdragane „O Bella Ciao“ i neizostavne „Kalašnjikov“ uz Bregine uzvike „tko ne poludi, taj nije normalan“.

Bregovićev Orkestar za svadbe i sahrane prvi put sam imao prilike slušati 2011 godine u Rijeci, na Trsatu i iskreno, taj koncert me više oduševio nego ovaj sa splitskog Sustipana.

No, o ukusima ne treba raspravljati, siguran sam da će većini prisutnih ovaj koncert biti zapamćen kao ultimativna zabava.