Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Nakon nastupa spomenutog dvojca u Ljubljani kojemu smo svjedočili 9.5., s nestrpljenjem sam očekivala kako će naša Močvara utjecati na Jae i Gusa, koja vrsta „tripa“ nas sada čeka.

Ono što je već posljednjih dana bilo jasno, sudeći po pomami za ulaznicama na stranici samog događanja, a potvrdilo se gotovo beskrajnim redom ispred Močvare, jest da je snažan, darkwave nedifinirajuće poseban dvojac iz Massachusettsa, potpuno zavladao zagrebačkom publikom i prije nego što se s njom susreo uživo.

I iako se na prvu pojavio onaj „razmaženi“ dio mene koji se bunio zbog neizmjernog reda ispred šanka („dok je u Kinu Šiška sve teklo tako brzo i 'bezbolno'“), nekako je vrlo brzo i utihnuo. Energija i vibracija koja se osjetila u prostoru, bila je snažna i intenzivna, daleko od one u Ljubljani, a Boy Harsher se još nije niti pojavio na pozornici naše, iako ne prozračne i velike, voljene Močvare. Osjetilo se: publika ih ŽELI.

Čikaški „Hide“ sam ovaj put potpuno propustila, što zbog gužve i reda za ulaz u Močvaru, što zbog nezainteresiranosti za njihov nastup nakon ljubljanskog iskustva gdje sam shvatila da nisu moj „cup of tea“.

bh

Već u prvih pet minuta bilo mi je jasno da nas večeras itekako očekuje još dublje putovanje kroz prostore gotovo halucinogenih pejzaža koje ovaj dvojac kriera pred našim očima, ušima, srcima i u našim podsvijestima. Onaj prvi predosjećaj koji sam imala na samom ulasku u Močvaru bio je dobar. Publika ne samo da je željela Boy Harsher, u prvih pet minuta im se potpuno predala. Snaga davanja naših emocija ispreplitala se s onima Jae i Gusa bez ikakvih granica. Nije bilo prostora „između“. To je ono što je nedostajalo Ljubljani. Sirovi osjećaj potpunog međusobnog predavanja.

U svoj svijet su nas i u Zagrebu uveli soundtrackom vlastitog filma „The Runner“ kojeg su režirali ove godine, ali ovaj put pričom „Give me a reason“, kojom se snažno oslanjaju na dark-pop dimenziju, ali u kojoj nježnost popa ipak surađuje s oštricom tame koja se nazire u vokalu nježne i istovremeno brutalno snažne Jae. I večeras su nas poveli na putovanje kroz „Tower“, ali ovaj put, je napetost koje je izbijala iz Mullerovog synth obreda bila snažnija i prodornija, kao da se jeka iz podsvijesti publike koja je bila zatočena negdje u svakome od prisutnih, pretvorila u jednu, novu scenu filma u kojoj svi zajedno prolaze kroz pročišćenje, dolazeći do neke nove slobode.

Samir Ceric Kovacevic Canon EOS R6 5009

U Ljubljani je koncert bio drugačiji, davao je prostor za poranjanje u dubinu „slika“ emocija iza svake izvedbe, bio je to prostor za transcendenciju na jedan drugačiji način. Močvara je bila polje zajedničke katarze, pročišćenja kroz znoj koji se slijevao, kako s lica i tijela Jae i Gusa, tako i s nas svih. No ta toplina koja je izbijala iz svake pore zida i goruća strast koja se širila iz redova krcate Močvare, kao da su potakli Jae i Gusa da daju još, da odu još dublje iza samih svojih poznatih dubina i izvuku i one svoje najskrivenije demone, ali i nježnosti i predaju ih nama.

Iako se Močvara već nakon dvadesetak minuta, doslovno pretvorila u parnu kupelj, niti nakon sat vremena nismo odustajali, niti Jae i Gus, a niti mi. Priča za kraj bila je ona „poznata“. I ovdje se ovaj čudesan dvojac od publike pozdravio s „Boli“. U ritmovima „Paina“ s mog omiljenog albuma „Careful“ čula se jeka podsvijesti koja je tutnjala Močvarom. Iz svog prvog, znojnog reda, posmatrala sam i osjećala svoj voljeni dvojac, ne znam niti sama je li to bilo očima, ušima, srcem, tijelom, ili nekim dosad nepoznatim osjetilom stvorenim za ovakva iskustva transcendencije. Jae je u jednom trenutku pogledala Gusa, izrazom lica „gotova sam, ne mogu više“. Potom se okrenula prema publici i s razornom snagom koju je pronašla u sebi, pozdravljala se s nama: “Pain breaks the rhythm, breaks the rhythm…“, i publika ju je zauzvrat, svojom snagom pronijela kroz te posljednje minute, sada već gotovo neizdržive vrućine.

Samir Ceric Kovacevic Canon EOS R6 4595

Iako sam u prvim trenucima pomislila kako će mi nedostajati „komfor“ Kina Šiška, savršena logistika i prozračan prostor, vrlo brzo ta opcija je nestala. Ono što je zagrebačka publika dala Boy Harsheru stvorilo je prostor u kojemu je Boy Harsher za nju iznojio svaki komadić sebe. Ovo nije bio šamanski obred kao što je to bilo u Kinu Šiška, ovo je bio obred pročišćenja i transformacije bola, bijesa, ranjivosti i snage u osjećaj totalnog oslobođenja. I svaki sljedeći na koji ću imati prilike poći s ovim čudesnim bićima iz Massachusettsa, nikako neću propustiti.