Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Berlinska Staatsoper, podignuta 1742. u sklopu sveobuhvatnog razvoja kulture pod kraljem Friedrichom II., jedna od najeminentnijih kulturnih institucija njemačke metropole, pa je itekako ''falila'' tijekom dugih osam godina renovacije (koja se, kako to obično biva, oduljila), ali vjerojatno je vrijedilo s obzirom na to da je na renovaciji radilo više od 90 različitih kompanija koje su se pobrinule za sve detalje od zidnih ukrasa do lustera. Otkad je 2017. ponovno otvorila svoja vrata, Staatsoper radi punom parom i priređuje niz sjajnih opernih i baletnih produkcija.

31.10. izvedena su dva moderna baleta – ''The Second Detail'' Williama Forsythea i ''Strong'' Sharon Eyal. The Second Detail nastala je još 1991., a u Staatsballetu premijerno je prikazana 2006. Godine 2019. balet je osvježen novom verzijom. Ovo rano, ali vrlo tipično Forsytheovo djelo brzog tempa često je izvođeno diljem svijeta, izvodile su ga brojne trupe, kojima je Forsytheova koreografija ultimativni test balansa i fleksibilnosti. Berlinski ansambl pokazao se dostojnim ovog djela namijenjenog virtuoznim izvođačima i pružio nadahnutu i energičnu izvedbu. Usprkos intelektualnom konceptu koji istražuje višestruke prostorne perspektive i poigrava se geometrijskim kompozicijama, djelo pruža neposredno i senzualno iskustvo, koliko zbog uzbudljive i fascinantne koreografije, toliko zbog elektroničnog scorea Thoma Willemsa, koji je originalno komponiran za Forsytheovu koreografiju. Plesača je 14 i sjajno prenose Forsytheovu ideju organiziranog kaosa, vješto se poigravajući različitim ritmovima. Američki koreograf Forsythe je ključna figura u suvremenom baletu i izvor nadahnuća brojnim koreografima, a tijekom prošla četiri desetljeća stvorio je više od 100 djela. Za ovo je djelo također dizajnirao set, osvjetljenje i kostime. Sjajno djelo suvremenog plesa dostojno povijesne pozornice na kojoj je izvedeno.

U drugom dijelu plesne večer, nakon pauze, izveden je komad izraelske koreografkinje Sharon Eyal naziva ''Strong'' – također je riječ o djelu vrlo prepoznatljivog autorskog rukopisa. Beskompromisna izraelska koreografkinja Sharon Eyal već godinama radi prepoznatljive koreografije koje ostavljaju snažan dojam kako na publiku, tako i na izvođače, kojima je to intenzivno iskustvo od kojeg katkad ne mogu spavati danima. I u ovoj novoj kreaciji za plesače Staatsballeta Eyal postiže emocionalnu intenzivnost hipnotički repetitivnom koreografijom i varijacijama kontroliranih, gotovo mehaničkih pokreta koji počinju kao neka vrsta ''tikova'' i postaju sve virtuozniji. Podsjećaju na rigorozni baletni trening, ali i konotiraju opsesiju ili mistične rituale... Naslov Strong više je nego primjeren jer koreografija isijava snagu, čak stanovitu žestinu, a tjelesna snaga je prvi preduvjet za izvođenje ove specifične koreografije – plesači se često kreću samo gornjim dijelovima tijela, sinkronizirano, dok im je donji dio tijela čvrsta, nepokretna baza, što naravno izgleda fascinantno. Snažni su i agilni, i muškarci i žene, i nema velikih razlika između muških i ženskih ''uloga'', jednako nose ovu ekstatičnu koreografiju, redefinirajući ideju ljepote. Plesača je 17, odjeveni su u minimalističke kostime koji naglašavaju samo tijelo (djeluju gotovo goli iz daljine), koje se pokazuje kao skladište komprimirane energije koja se oslobađa po potrebi i nekad eksplodira. Repetitivni pokreti se gomilaju, eskaliraju, grade strukture, plesači se kreću fascinantno sinkronizirano, u gotovo jezivoj harmoniji - koja konotira nešto robotski ili AI, kao kompaktni organizam sastavljen od više jedinica, nešto poput rimske formacije testudo, a istodobno osobnost svakog plesača dođe do izražaja u nekom trenutku i postane središte djela, što je važno za Eyal - ideja jedinstva, ali povremeno narušenog, pa su povremena otkidanja pojedinaca od naizgled nedjeljivog organizma ključni element.

Vizualna prezentacija je gotovo futuristička – androgino stilizirana tijela osvijetljena su hladnim svjetlom poput skulptura, obavijena plavičastom izmaglicom, a koreografija evocira fuziju ljudskog i strojnog. Ta upečatljiva estetika zaštitni je znak Eyalinih djela. Važan dio cjelokupnog doživljaja je i techno glazba Orija Lichtika, koja pojačava hipnotičnost iskustva.

Ova fascinantna koreografija minimalnim sredstvima postiže maksimalni intenzitet emotivnog doživljaja i istinski je show-off snage – snage plesača, snage kolektiva u kontrolirano mahnitom kretanju, snage pojedinca koji se izdvoji iz grupe i čija se izoliranost i otuđenost transformira u snagu...