Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Sinoćnji koncert Vlatka Stefanovskog u Lisinskom bio je istinska glazbena poslastica za mnogobrojnu nazočnu publiku.

Sva profesionalnost ogleda se u tome koliko glazbenik poštiva svoju publiku i obrnuto. Sinoć je sve bilo na svome mjestu, ta međusobna interakcija pokazala je sve, to silno uzajamno poštovanje i nedvojbeno obostranu i neskrivenu simpatiju.

Bez puno pompe i najave ova glazbena priča krenula je u 20 sati i 10 minuta, i to "opako", akustičnom svirkom u kojoj se ogleda sva raskoš glazbenog talenta ovog istinskog virtuoza na gitari. Odmah na početku, uz onaj zarazni ritam je'n, dva, tri i tako nekoliko puta ovisno o tome što slušamo, koje oro Vlatko izvodi. Ubrzo su mu se pridružili prateći glazbenici. Izuzetnu, mladu ritam sekciju čine, kako ga je sam Stefanovski predstavio, istinsko "čudo od deteta" iz Strumice Ivan Kukić na basu, te student jazz akademije u Skopju, njegov sin Jan. Onako za sebe pitao sam se kako će ova mlada ekipa parirati "starom mačku"?! No, vrlo brzo ispostavilo se da ne samo da to mogu, već sjajno zvuče zajedno i još tako bravurozno sviraju.

Kako su se redale pjesme, tako je publika sve više i ekspresivnije reagirala i uživala. Došlo je potom vrijeme da se ovoj trojki pridruži klavijaturist, dugogodišnji Vlatkov suradnik Damir Imeri. Naravno, sada je sve još snažnije dobilo tu zvučnu ekspresiju, pokazujući svima vrlo direktno svu snagu i moć koju ovi glazbenici imaju i prezentiraju. Redale su se pjesme, ora duboko inspirirana makedonskom glazbom, koja svojim zaraznim ritmovima "ubija". A onda je Vlatko najavio svog prijatelja s kojim se druži već 40 godina. On je Rade Šerbedžija. To je dovoljno. Ne bih previše lamentirao oko toga, jedna pjesma izvedena zajedno, priča o iskrenom prijateljstvu i idemo dalje.

Tijekom nastupa nekako se Jan nametnuo svojim muziciranjem i baš me podsjetio na Johna Bonhama. Ovaj mladi glazbenik oduševljava svojom snažnom svirkom, a istovremeno itekako zna koliko vrijedi i može! Svaku pjesmu jede i u njezinu izvedbu ulazi 100 posto. Ivan na basu odlično se nosio filigranskim pumpanjem koje popunjava sve ritmičke praznine. Damir na klavijaturama suvereno je vladao pozadinom skladbi i definitivno nije od onih koji je tu u bendu samo da popune mjesto. On je svoje dionice odradio maestralno. Na kraju tu je Vlatko o kojem je teško nešto novo napisati, osim da su ovaj glazbenik i njegove gitare doslovno jedno glazbeno biće, koje priča svoju lebdeću priču na tri jednostavna broja. Ponekad to može zvučati i rumbastično, ponekad elegijski, a ponekad potpuno, potpuno drugačije. Naravno, sve ovisi je li u rukama akustična ili električna gitara. A onda je zapravo krenula promocija njegovog zadnjeg studijskog albuma, "Taftalidze Shuffle": kroz Vlatkovu priču saznajemo da se radi o nazivu dijela Skopja u kojem Vlatko živi. Radi se o kvartu koja je poznat po tome da su ljudi imali dobre hi-fi uređaje i opremu i da su uglavnom voljeli i slušali funk. Slijedila je vrlo furiozna "Funky Junkie".

A u jednom trenutku na stage je izašao Želimir Babogredec, koji je u ime Croatia Records Stefanovskom uručio multiplatinastu ploču za dugogodišnju uspješnu suradnju, što je pubika s velikim odobravanjem pozdravila. Koncert je krenuo u svoju katarzu...

Stefanovski nije samo veliki majstor svoje gitare, on je vrlo običan čovjek, koji poštuje ljude s kojima radi i stalno ih ističe, što samo pokazuje njegovu ljudsku osobinu, pokazuje koliko je snažna ta njegova empatija i briga za ljude općenito.

U završnicu koncerta uveo nas je pjesmom "Ja nisam tvoj" i potom je uslijedio pravi eklektični strujni udar, koji publiku diže na noge, posebno nevjerojatni, ludi "guitar intro" u poznatu "Kao kakao" i rasturajuća rokerica, koju teško da na takav upečatljivi način mogu izvesti i deklarirani rokeri. Publika je bila na nogama dok se Lisinskim orio pljesak i potom bis u kojem je izvedba "Aber dojde donke" rušila apsolutno sve... i u 22 sata i 20 minuta sve je bilo gotovo i lagano smo, ispunjeni odličnom vibrom, zadovoljno pošli doma. Ovo valja ponoviti... što je prije moguće!

Na samom kraju ovog teksta o sinoćnjem koncertu u Lisinskom možda ne bi bilo zgorega napisati i dio teksta pjesme, koju sam puno slušao kao klinac: "Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija..."

 

Yours,
Mladen Lončar - Mike