Iščekivanje početka Cubismovog koncerta obilježilo je grintanje (zanovijetanje) sasvim primjereno broju godina u osobnoj iskaznici autora ovog izvještaja. Polusatno kašnjenje nikome u publici nije baš ugodno sjelo, no već s prvim taktovima sve im je bilo oprošteno.

Kao i kod mnogih izvođača, „puštanje s lanca“ za nastupe u živo nakon pandemijske zabrane očito je dobro došlo Hrvoju Rupčiću i njegovom odabranom društvu, i to baš kad su se zapitali kakva je budućnost benda. Cubismo su, dakle, Višanin Nenad Grahovac (trombon); Krešimir Tomec (bas); Mario Igrec-Blanco (gitara); Mario Penton Hernandez-Negro (klavijature, inače vjerna fizička reinkarnacija mladog Rayja Charlesa); Davor Križić (truba); Mladen Ilić (bonge); Ricardo Luque (vokal) i Korčulanin Zdravko „Barba“ Tabain (bubnjevi).

Naslove prvih nekoliko izvedenih pjesama bilo je teško pohvatati iz dva razloga: pjevane su na španjolskom, a s njihovim opusom baš i nisam „na ti“. Potom je na red došao i materijal s njihovog zadnjeg albuma „Tumbao“, nastalog povodom 25. obljetnice njihove karijere, koji je ovjenčan nagradom Porin za najbolji jazz album 2021. godine.

S tog hvaljenog albuma čuli smo „domaću“ „Ljubav, samo ljubav“ autora Nenada Grahovca, tekstualno potpuno otkačenu „Krumpira“ sa zaraznim refrenom koji je publika rado prihvatila: „Bolje jedna litra piva nego dva kila krumpira“. Zanimljvo je da je autor iste Mario Penton Hernandez, originalni Kubanac.

Čuli smo i neke od klasika afro-kubanske glazbe, poput „Mandinga“ i „La Murga de Panama“ u briljantnim interpretacijama cijeloga benda, kojom prilikom je Ricardo Luque sišao među publiku.

Veselje koje je bend svojom provjereno kvalitetnom svirkom konstantno isporučivao kroz duge solaže, odlične harmonije i vruće ritmove koji su rijetko koga ostavili ravnodušnim usporedio bih donekle s nenadmašnim koncertom održanim daleke 2005. godine na splitskim Prokurativama u savršenoj izvedbi Afro-Cuban All Starsa.

Tada, kao i večeras, plesalo je staro i mlado. Jer Kuba, osim što je poznata po cigarama i dobroj klimi, ima i pandemijski zaraznu zavodljivu glazbu koju je razigrani bend isporučivao u nepatvorenom zanosu.

Na red su došli i neki od klasika: jedna od melodijski pamtljivih za sva vremena bila je pjesma koju je napisala tada mlada i zaljubljena Consuelo Velázquez, a koja se zove „Besame Mucho“. Na trubi je briljirao Davor Križić.

Poznato je da su Cubismo svoje note rado dijelili i s drugim priznatim glazbenicima, pa je tako Josipina „Na, na, na, na“ nastala daleke 1973. godine bila pun pogodak i jedan od vrhunaca večeri, rado prihvaćena i otpjevana od strane cijelog auditorija.

Ipak je pravi vrhunac pripao jednom, moram mu dati taj atribut, genijalcu. Zlatan Stipišić Gibonni odavno je napisao jedan od svojih evergreenova, a njegova „Tempera“ u izvedbi Cubisma dobila je sasvim novi život. Ukratko, genijalna pjesma, genijalna izvedba.

„Tempera“ se elegantno pretvorila u još jednu svjetsku uspješnicu: „Guantanamera“ je jednako zavodljivo bila primljena od publike kojoj je prepuštena čast pjevanja refrena.

Opraštajući se od zadovoljne publike Hrvoje Rupčić kazao je kako mu nešto nedostaje za sami završetak, pa smo tako imali čast poslušati „Candelu“ koju su na ovaj svijet iznjedrili „bogovi“ ovakvog glazbenog izričaja – Buena Vista Social Club.

Hrvoje Rupčić, očito zadovoljan nastupom, na samom je kraju kazao: „nas je na pozornici devet, no ništa ne bi imalo smisla bez Vas, desetog člana benda.

I tako je završila jedna iznimno ugodna, zabavna glazbena večer u prekrasnom ambijentu obnovljene solinske Gradine.