Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Korisnička ocjena: 1 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Dok se s lakoćom može zamisliti život u ritmu muzike za ples, gotovo je nezamislivo živjeti bez te lirske paučine razapete između srca i mozga.

Pandemijska pošast Covid 19 dobrano je rastrgala niti te paučine koja se na radost svih pomalo regenerira, vraćajući na taj način sve one emocionalne naboje koji nam već odavno nedostaju, a koje samo koncerti u živo mogu osigurati.

S razumljivom gorčinom sjećam se datuma 30. studenog 2019. godine. Bio je to zadnji pošteni koncert kojemu sam prisustvovao (The Pretenders u Laubi). Gotovo nestvaran vremenski jaz od tada do danas na svu sreću izgleda dolazi svom prirodnom kraju, „staro normalno“ vrijeme polako, ali sigurno zauzima izgubljene pozicije.

rundek i ekipa

Za očekivano uzbuđenje „prvog“ koncerta nije se trebalo daleko maknuti, čast je pripala Rundeku i njegovoj provjerenoj ekipi (Ana Kovačić na saksofonu, Silvije Bočić na bubnjevima i gitari, Miro Manojlović na udaraljkama i vibrafonu, Roko Crnić na basu i Igor Pavlica na trubi), dok je scena relativno korektna – u pitanju je plato ispred bazena POŠK-a na splitskoj Zenti.

Rundek i njegovi „beduini iz budućnosti“ započeli su koncert u okviru akademski toleriranog zakašnjenja. Jednoobraznost u odijevanju (njihovi kaftani/vreće) zaista su asocirali na ponosne stanovnike Sahare, ujedno nagovješćujući putanju koncerta koji bi se trebao kretati u neke art vode.

I sam na početku izvedeni redoslijed pjesama nedvojbeno naznačio je da će u pitanju biti prezentacija pjesama s albuma „Brisani prostor“, albuma koji je bio nominiran za Večernjakovu ružu za album godine (da budem malo zločest, pitam se kakva je onda bila konkurencija). Otvarajući niz pjesama („Zovu te“, „Tko su svi ti ljudi“, “Voljeti stvarno“) blijedo je primljen od ne više od 500 prisutnih ljudi, aplauz je bio posljedica stare slave, minulog rada i nepobitne činjenice da je Rundek u svojim prošlim transformacijama znao napraviti gotovo savršene emocionalne koncerte.

DSC05114 result

Što se za ovaj nije moglo kazati, prvenstveno iz razloga što je (po mom skromnom mišljenju) materijal s albuma korak unatrag u Rundekovoj bogatoj mašti. U novoj prozi zadržana je (donekle) Rundekova želja za istraživanjem novih tema, no sama glazba konstantno sama sebi zapliće noge. Jer kad ne znaš što napraviti, onda stvoriš „Sex epilog“ s nadasve nemaštovitom instrumentalnom podlogom uz potpuno pomanjkanje humora u verbalnoj interakciju između Roka Crnića i Igora Pavlice. Nisam siguran što je autor htio reći i koja je bila svrha stavljanja perika u ovoj potpuno blesavoj i besmislenoj izmjeni rečenica:

„Koji broj čekate?“
„Pravi broj?“
„Jeste li bili kod frizera?“
„Jesam.“
„Jeste li bili pod vodom?“
„Da, često sam bio pod vodom.“

Nadalje, relativna neuigranost i raštimanost u samoj svirci, nezainteresirano ponašanje na sceni te iritirajući, gotovo bolni zvukovi trube i saksofona (ne krivim glazbenike!) te Rundekovo zaboravljanje teksta (koje je kod dijela publike izmamilo blagonaklone simpatije) potvrda su ranije navedene teze.

DSC05169 2 result

Posebno mučan utisak (makar meni) ostavila je izvedba „Novčića za sreću“ autora Roka Crnića, kakofonija raznih neprilagođenih nota u kojoj je svaki glazbenik vozio po svom zamišljenom putu.

Ukratko, mogao sam izdržati svega sat vremena neprestano očekujući „blast from the past“ kojem nije bilo nagovještaja, pa je stoga prirodna reakcija bila otići s koncerta. Znam da su koncerti Darka Rindeka atipični u odnosu na neki „pravi“ rock koncert, no moram priznati da mi ovakva umjetnička sloboda izražaja nije legla ni sekunde. Uostalom, de gustibus non est disputandum.

Jedini koncert na kojemu sam učinio istu stvar bio je koncert egom napumpanog Jareda Leta i njegovih „30 Seconds to Mars“. Darko Rundek i ekipa opasno su se približili tom neslavnom događaju.