"Nećemo svirati preglasno niti do prekasno jer se sada ptice spremaju spavati i drveće treba mrak (a i da ne smetamo susjedima)“ – tako je fenomenalni Rundek započeo prvi od tri koncerta u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti.

Došavši sa sumrakom, na pozornici se cijela ekipa pojavila u haljinama purpurnih nijansi, a Rundek je u svojoj ostao do kraja, poput kakvog rimskog konzula. Koncert je započeo izvođenjem pjesama s novog albuma „Brisani prostor“ objavljenog u prosincu prošle godine.

Pjesme – ili bolje reći uglazbljena poezija – nizale su se jedna za drugom, a Rundek je, vjerujem, svaku osobu u publici barem malo dirnuo i potaknuo na razmišljanje. Posebice, pjesme poput Ima ih, koja šalje snažnu poruku društvu u kojem živimo.

Nakon pauze, nastavili su u nešto drugačijem tonu, počevši svirati najpoznatije pjesme iz bogatog glazbenog opusa, poput Šejna ili svevremenske Ruke. Ovu suptilnu transformaciju osjetila je i publika, koja se, kako je koncert odmicao, počela okupljati oko pozornice – nalik na neka bolja vremena.

Bila je to večer koja zamagljuje granicu između ljetnog kazališta pod zvijezdama (ili krošnjama drveća) i klasično-neklasičnog glazbenog koncerta. Na 2-3 sata se publika zaista osjećala kao da nije u samom centru grada, parsto metara od tramvajske pruge i standardne zagrebačke vreve (čak i u ovo pandemijsko razdoblje). Koliko god teme korona-virusa, pandemije i restrikcija monopoliziraju medijski prostor, jednostavno je nemoguće ne uzeti u obzir kontekst vremena u kojem se koncert održao. No, to je, barem za mene, prvi koncert otkad se stvarnost društvenih zbivanja značajno izmijenila – atmosfera je odavala svojevrsnu nadu u bolju budućnost koja dolazi s ljetnim danima, a u kojoj će ponovno biti moguće opušteno izaći, popiti koje pivo s društvom i uživati u dobroj glazbi. Što je članak bez malo klišeja na kraju? Rundek je zaista kao vino, s godinama sve bolji, zato pustimo da nam svira jer duša gine od tišine…