Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

my baby

Nikad prežaljen Leonard Cohen znao je pjevati: "First we take Manhattan, then we take Berlin".

Holandsko-NovoZelandska atrakcija bi te riječi mogla modificirati u: "Prvo smo osvojili Zagreb, sada smo osvojili i Split".

Upravo tako, sinoć je u Judinom drvu (svaka čast organizatorima što su prepoznali nedvojbeni potencijal ove čudesne trojke) bila, malo je reći, paklena, gotovo raspojasana plesna atmosfera koju su Cato van Dyke (vokal, bas, violina) njen brat Joost "Sheik" (bubnjevi) i Daniel daFreez (gitare s mali milion pedala ) najprije s oprezom, a kasnije obzirom na povratne informacije iz publike udarili u 6 brzinu bez ikakvih kalkulacija.
Splitska publika je prepoznala osim poslovično dobre svirke i energiju koju ovaj bend konstantno isporučuje na svakom koncertu. Njihova glazba inspirirana je na ostavštini Sly and the Family Stone, Joni Mitchell, Mavis Staples, Bukka White, Skipa Jamesa i vrlo ju je teško ispofilirati, svrstati u samo jedan glazbeni pretinac. Osim inicijalnih bluesa i soula s početaka njihove karijere tu možemo pronaći elemente, kako sam Daniel kaže sa dubokog juga Amerike, kao i fascinantnih ritmova iz kolijevke civilizacije, kao i američkih domorodaca, te woodoo magije. U takvu mješavinu lukavo su i pametno ubacili elemente elektronske glazbe koja je sve to zaokružila u uvijek rado viđenu scensku atrakciju.

Poseban akcent treba obratiti na krhu, ali energičnu Cato koja u pojedinim pjesmama naprosto dominira i fascinira svojim vokalnim mogućnostima.

Sinoć je to bilo verificirano u par navrata velikim aplauzom na otvorenoj sceni, zahvalna publika s lakoćom je prepoznala tu dimenziju njihovog nastupa.

Inače, splitska publika je fenomen za sebe. S lakoćom će napuniti arenu da bi svoj novac dala (neopravdano) opskurnoj glazbi s istoka koja se polako, ali sigurno infiltrirala u svakodnevno ruho, podjelila emocije (sasvim zasluženo) sa lokalnim ikonama, ali također uživala u nepatvorenim rock zbivanjima (opet zasluženo).

Ipak i sasvim skroman prostor Judinog drva nije bio sasvim popunjen, bend svjetske reputacije poput My Baby zaslužio je veći odziv. Razlozi mi nisu poznati ni jasni, cijene ulaznica su bile adekvatne, je li možda problem bio u nedostatnoj reklami ili pak splitska publika nije bila dobro informirana tko im dolazi u goste. Jer dok My Baby opetovano iz godine u godinu pune zagrebačku Tvornicu, u Judinom drvu se skupilo nekih 200-250 ljudi. Snaga razglasa bila je prilagođena gabaritima prostora, jedino što je zadavalo probleme fotografima je očajno osvjetljenje koje je većim dijelom bilo ili crvene boje (noćna mora za svakog fotografa) ili je pozornica bila u polumraku, pa su se na momente jedva razabirali glazbenici.

Sve to nije nimalo smetalo bendu, naprotiv koncert je bio sasvim profesionalno odsviran, na trenutke se vidjelo da i bend uživa u zasluženo dobivenim aplauzima, čak i deliričnim povratnim reakcijama prilikom izvođenja "dugometražnih" pjesama u kojima su na svoj specifičan način gradirali kompoziciju. Misliš da je kraj iste, kada oni ubace u još žešći tempo koji te ne može ostaviti ravnodušnim, makar te leđa neopisivo bole. Upravo takve reakcije uslijedile su nakon njihova "klasika" "Seeing Red", kao i završne "Uprising".

Nakon koncerta sam uspio na par minuta porazgovarati s Cato, koja je iskreno, unatoč broju posjetitelja pozitivno iznenađena. Pri tome smo dogovorili i intervju kojeg ćete uskoro moći pročitati na stranicama najboljeg glazbenog portala u Lijepoj našoj.

Kako sam rekao na početku My Baby su tek počeli osvajati Split, siguran sam da će se pozitivne reakcije od sinoć geometrijskom progresijom proširiti i društvenim mrežama, tako da sljedeći koncert My Baby dočekamo u što većem broju, jer oni to zaslužuju.

zbog tehničkih problema nismo u mogućnosti objaviti fotografije s koncerta