Zagreb je napokon dočekao kemijski braću. Iako su prethodno već dva puta nastupili u Hrvatskoj, big beat prvoborci sinoć su u glavnom gradu imali svoju premijeru. Dom sportova okupirali su teški i prljavi zvuci basa, distorziranih beatova i ubojitih loopova. Sve očekivano popraćeno uz hipnotičke vizuale, invazivne lasere i ostala čudesa koja napadaju naš sluh i vid, a bome i tijelo.
Dok je večer još bila mlada, tamo negdje oko 21 i 30, uvodničarski DJ-evi prepustili su palice, tipke i kompove seniorima onoga što je nekada bila underground plesna glazba. Iako su Chemical Brothers na mnogo načina već odavno mainstream, nikada zapravo nisu potpuno pobjegli od plesnog podzemlja. Njihova glazba nikako nije za sve uzraste, niti za konzumaciju u bilo koje doba dana. Start je odjeknuo uz „Go” s „Born in the Echoes”. Furiozni show može početi.
Ono što je možda bilo neočekivano, bio je dobni sastav publike. Zamjetan broj ekipe u zrelim i još zrelijim godinama, osjetno stariji od čagerski nabrijanog seta, a ne radi se ni o Beatlesima ni o Stonesima, ni o, štajaznam, Springsteenu. Čini se da publika stari puno brže od glazbe, a trendovi osim što se brže mijenjaju, brže nego ikad postaji retro.
Odmah po otvaranju set se nastavlja uz „Free Yourself”, ipak ovom turnejom promoviraju posljednji album „No Geography”. I s dovoljno uzoraka su nam ga prezentirali; MAH, Eve of Destruction, Catch me I'm falling, i naravno No Geography, a da pri tome nisu propustili odvrtiti nam i više nego dovoljno prepoznatljivijih numera. Ok, nisu svirali „Out of Control”, ali su zato fino upakirali Sumnera i njuorderovski „Temptation” sa svojim „Star Guitar”. Vrlo mančesterski i pomalo lokalpatrioski.
Neophodno je naravno spomenuti i neizbježni ekran iza leđa Ed Simonsa i Tom Rowlandsa. Mislim da je apsolutno nemoguće imati otvorene oči na njihovom koncertu i ne buljiti u to platno kao tele u šarena vrata. Izmjenjivanje animacija, reflektora, stroboskopa i lasera neodvojivo je od glazbene podloge natopljene kemikalijama, i naravno da pojačavaju iskustvo. Agresivna smjena sablažnjivih i uznemirujućih vizuala u kaotičnoj je korelaciji s onima simpatičnima i privlačnima. Teško je ostati normalan dok su podražaji na snazi neovisno o tome jeste li drogirani ili trijezni.
Nakon kakvih šezdesetak minuta, burazi se povlače sa scene i čini se kao prijevremeni svršetak, ali nakon minute-dvije pauze, eto ih ponovo nazad uz kombinaciju „Escape Velocity/Golden Path”. Jurnjava se nastavlja. Sve do galvanizacije i predodređenog vrhunca. Konačni vrhunac dosegli smo s „Block Rockin' Beats”, čime je zatvoren osnovni dio koncerta.
Bis je otvoren sa „Got Glint”, a zatvoren s amalgamom „The Private Psychedelic Reel/Sympathy For The Devil”. Bilo je furiozno, bilo je napadno, bilo je impresivno. Braća po kemiji učinkovito su zašarafila po Zagrebu. Doduše, nisu nam odvrtili „Salmon Dance” niti „Where Do I Begin”, ali onda bi koncert bio u znatno nižim brzinama. Čist' neka druga kemija.
