Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

bm

Kada bih nekome ispričao da je sinoć koncert koji je startao uz “I Kissed A Girl” Katy Perry posjetilo par stotina ljudi, isti taj kojem to pričam bi rekao “zašto tako malo?” No, kada bih isti taj znao da je taj zvučni isječak popularne zvijezde bio samo uvertira u možda i najčudnovatiju svirku godine, onda tih par stotina duša koje su sinoć napunile Močvaru postaju možda i ponajbolja činjenica jučerašnje svirke.

Black Midi je ime iza kojeg se kriju jedva punoljetni momci čiji zvuk podsjeća na plastični nemetalni rad živčanoća poput Lightning Bolt ili pak Dillinger Escape Plan. Polomljeno, nepovezano, neočekivano pa onda opet nepovezano. I tako u krug. Ipak, u katalogu glazbenih manijaka koje možemo pronaći na internetskim servisima, gdje se nudi apsolutno svaka vrsta ludosti na sve moguće načine, zvučne kreacije koje je prezentirao Black Midi tijekom prošle godine uhvatile su pozornost nešto veće izdavačke kuće Rough Trade uz isto tako jaka imena glazbene kritike. Nekoliko singlova kasnije, izašao je album “Schlagenheim” a s njim i najava velike turneje koja je srećom stala i u Zagrebu. Po tko zna koji put, ŽednoUho promocija je ušla u rizik s koncertom ovakvog tipa, no sinoć se rizik isplatio jer je Močvara bila skoro pa puna, a dečki su pokazali zašto ćemo o njima još dugo govoriti.

Momci imaju nekih 60 minuta materijala pa je fino sjela i domaća nam predgrupa, Goran Lautar alias Neon Lies. Njegov mračni synth punk orio se dvoranom i terasom ispred dok je zbilja respektabilan broj ljudi, posve neočekivano s obzirom na prirodu zvuka oba sastava, punio dvoranu i najbolja mjesta ispred bine. Negdje oko 22 sata je krenulo uz zvučni isječak Katy Perry. Možda malo neobično, no ako ste bili tamo, znate da ima savršeno smisla. Golobradi dečki s jedna dvije decenije na leđima savršeno personificiraju generaciju kojoj pripadaju. Neopterećeni i napredni jer im je dostupno manje više sve. Fascinantno je bilo slušati ADHD glazbu u kojoj svakih 45 sekundi Black Midi zvuči kao heroj nekog od komplementarnih im žanrova. Malo su Primus, pa su malo Lightning bolt, da bi vrlo brzo postali Battles. Dečki sviraju pjesme koje bi bendovi poput već spomenutih Battlesa bacili u škart, no za Black Midi ne postoji “krivo” i “loše”. Sve se svodi na iskustvo pojedinca i njegovo shvaćanje ispravnog. I da, da ne bi bilo zabune, u bendu postoji jedan nosivi zid, a to je bubnjar koji jednostavno rastavlja sve na proste faktore. Daleko najbolji glazbenik u kvartetu koji sačinjavaju kakvi-takvi spoken word vokali uz gitaru i bas.

Što se samog giga tiče, trajalo je malkice predugo. 60 minuta akrobacija na trenutke je ulazilo u sferu dosade, no sve se to brzo vratilo u neki “wow” moment. Na kraju smo dobili daleko najbolju “bmbmbm” u kojoj Black Midi pokazuje zašto su u nekom tamo Zagrebu pred nekoliko stotina ljudi.

Na kraju krajeva, Black Midi ima još žganaca za pojesti. Na trenutke ne znaju izaći iz okvira glazbe koju slušaju, no duboko vjerujem da će idući album, ako si to dopuste biti - bomba. Njihova priča me dosta podsjeća na onu post-rock legendi Slint, koji su, baš kao i Black Midi, najbolje radove pružali u ranim dvadesetima. Onda se dogodio Spiderland uz recenziju Stevea Albinija koji ju je zakucao uz frazu “10 f****** stars”. Black Midi to nije, no još uvijek stignu napraviti najbolji album svoje karijere. A onda će opet doći u Zagreb, pred još više ljudi. Vidimo se.