Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

DSC08954b

Mjesto „zločina“: dvorana Stadthalle u Grazu
Broj „žrtava“: između 5,5 i 6 tisuća.
„Okrivljeni“: Matthew Bellamy, Chris Wolstenholme, Dominic Howard, povezani u „zločinačku organizaciju“ poznatu pod imenom MUSE.
Terete se da su tijekom više od dvosatnog glazbeno-scenskog djelovanja u nepatvoreno stanje oduševljenja doveli gore navedeni broj „žrtava“, stanje koje će pamtiti dugo, dugo vremena.
„Osuđuju“ se da još puno, puno godina s istim uspjehom ponavljaju svoj „krimen“.

Poznato je da Muse objektivno smatraju jednim od ponajboljih live bendova. Tu su poziciju gradili postojano i uporno od svog osnutka, daleke 1994. godine. S obzirom na tu činjenicu, kao i činjenicu da su njihovi koncerti uvijek rado dočekivani i uvijek rasprodani, sigurno je da bend neće olako rasprodati svoje vrijedne dionice u glazbenome svijetu. Barem je tako bilo na prethodne dvije turneje na kojima osim poslovično dobre svirke nije manjkalo ni popratnog sadržaja u vidu video produkcije koja nikad nije predstavljala distrakciju od glazbe. Popularna izreka „treća sreća“ značila bi da je ovo trebao biti i više nego odličan koncert. A je li bio takav?

20190529 221735

Apsolutno, bez ikakve negativne primisli ili primjedbe, Muse su svoju aktualnu turneju nazvanu po zadnjem albumu „Simulation Theory“ izdigli (makar po mome mišljenju i usporedbama s prethodne dvije) na višu razinu. S obzirom na njihov interes za tehnologiju sadašnju i buduću za očekivati je bilo puno asocijacija na atmosferu jednog apokaliptičnog Blade Runnera. A to smo apsolutno i dobili već od samog početka koncerta koji je kasnio s uobičajenim akademskim odmakom u otvarajućoj „Algorithm“, da bi se zabava nastavila u odličnoj „Pressure“ (čiji je video uradak totalna posveta filmu Povratak u budućnost, dio prvi). Prvotno oduševljenje brojne publike nije se još ni stišalo, a bend je ubacio u brzinu više sa, rekao bih, klasicima: „Psycho“ i naročito „Uprising“ potaknuli su lagano zagrijanu publiku na zborsko pjevanje koje se, logično, nastavilo u još jednom od njihovih antikviteta, „Plug In Baby“, drastično podigavši ionako dobro raspoloženje među prisutnima.

Na ovoj turneji ionako bogata scenografija obogaćena je i živim ljudima u nadasve zanimljivim koreografijama koje su sadržavale i ispucavanje suhog leda. Bellamy čas na glavi ima naočale slične onima s omota albuma, a u kratkim instrumentalnim intervalima često mijenja garderobu punu svijetlećih dioda, inače jednim od zaštitnih znakova Chrisa Wolstenholma čiji je vrat bas gitare svijetlio poput novogodišnjeg drvca u noći.

DSC09081a

Kombinacija pjesama s dva posljednja albuma pomiješana sa svima poznatim evergreenovima zbog kojih je ipak većina posjetitelja i došla bila je pun pogodak. Bez praznog hoda redale su se tako „Supermassive Black Hole“, „Hysteria“, „The 2nd Law: Unsustainable“, „The Dark Side“, „Thought Contagion“.

Bend je privremeno, i pametno, umirio uzavrelu atmosferu sa „Dig Down“ i „Madness“, da bi najjače zborsko pjevanje uslijedilo već s prvim notama „Time Is Running Out“ na koju se nastavila „Starlight“.

Među prisutnima se potom pomalo počeo osjećati skorašnji završetak ove divne večeri, koju su nam protagonisti produžili setom od 3 pjesme: „Algorithm“ (duža verzija od one početne), miksom „Stockholm Syndrome/Assasin/Reapers/The Handler/New Born“ u kojima se preko scene natkrilila Museova fantazmagorična 3D verzija Eddiea Iron Maidena.

A sam kraj njihovih koncerata uvijek pripada jednoj i jedinoj pjesmi čiji početak nije bilo teško pogoditi kad je Chris Wolstenholme usnama približio usnu harmoniku. Kombinacija žestokog rocka, zaraznog refrena i atmosfere špageti vesterna zove se „Knights of Cydonia“; Museova je to Muza, zaštitni znak koji su s uspjehom patentirali i zaštitili na zadovoljstvo njihove brojne publike.

DSC08917a

Nekoliko riječi i o samim glazbenicima: Matthew Bellamy skoro da i nije imao klasičnu solažu na gitari, ali njegovo distorzijsko sviranje itekako ima smisla i daje pravi začin u građenju cjelokupne glazbene slike koju su cijelo vrijeme uredno podmazivali Chris Wolstenholme čiji je bas grmio poput Thora, upravo onako kako ugodno i poželjno i treba osjetiti vibracije bas gitare u prsima, te Dominic Howard bez čijeg preciznog i nenametljivog bubnjanja, siguran sam, Museova glazbena slika ne bi bila ni približno tako dobra. Ukratko, Muse su brzi i žestoki i još uvijek vraški dobri. I da, Bellamyjevo pjevanje zaista se popravlja iz godine u godinu, slična pojava kao i kod Anthonyja Kiedisa iz RHCP.

Broju 3 pripisuje se uloga temeljnog broja. Kinezi ga smatraju savršenim brojem, izrazom sveukupnosti i dovršenosti. Upravo takav je bio i moj treći posjet Museovom glazbenom univerzumu.

20190529_221735.jpg DSC08917a.jpg DSC08930b.jpg

DSC08933a.jpg DSC08937a.jpg DSC08948a.jpg

DSC08952a.jpg DSC08954b.jpg DSC08958a.jpg

DSC08963a.jpg DSC08977a.jpg DSC08979a.jpg

DSC08990a.jpg DSC09009a.jpg DSC09078a.jpg

DSC09081a.jpg DSC09104a.jpg DSC09115a.jpg

DSC09116a.jpg