U petak 22. veljače u sklopu OFF ciklusa u Lisinskom održan je doista izuzetan koncert – nastupila je sjajna Katia Guerreiro, svjetska fado zvijezda, zajedno sa Zagrebačkom filharmonijom, pod ravnanjem uglednog maestra Daria Salvia.
Nastupala je na najvažnijim svjetskim pozornicama, Francuska ju je proglasila vitezom reda umjetnosti i književnosti, a 2010. Fondacija Amália Rodrigues proglasila ju je najboljom pjevačicom fada. A prije samo 19 godina još je radila kao liječnica u bolnici blizu Lisabona. Katia kaže da ju je fado privukao zbog mističnog zvuka portugalske gitare i dubine interpretacije - naime, smatra da ne postoji drugi glazbeni žanr u kojemu su tako snažno ujedinjeni i glazba i riječi i način izvođenja. S obzirom na to, ne čudi jaka emocionalna reakcija publike diljem svijeta na njezine izvedbe, čak i usprkos jezičnoj barijeri (rijetki govore portugalski).
Tome smo i sami svjedočili u petak, kada je Katia prenijela pristojno popunjenu Veliku dvoranu Lisinskog u magični, emotivni svijet fada. U prvom dijelu koncertu izmjenjivale su se klasične izvedbe filharmonije sa setovima Katie Guerreiro i njezinog pratećeg tria (španjolska gitara, kontrabas i portugalska gitara s 12 žica). Prije svake pjesme Katia je dala lijep uvod, prepričala "priču" iz teksta pjesme, rekla nešto o kompozitoru, autoru stihova (kompozitori i pjesnici često su pisali baš za nju), samoj melodiji (postoje neke tradicionalne melodije za koje su stihove napisali suvremeni portugalski pjesnici), što je bio vrlo simpatičan aspekt njezina nastupa – publika je dobila priliku da se uživi sve te priče – priča o dvoje koji se prvo posvađaju u prometnoj gužvi, a zatim zaljube i ostanu zajedno ("Quem diria"), nostalgična posveta Azorskim otocima ("9 amores"), lamentiranje o slatkoći i gorčini ljubavi ("Amor de Mel, Amor de Fel")... U drugom dijelu koncerta Katia je nastupila uz filharmoniju, pa smo tako čuli malo drukčiji fado – obogaćen bujnim orkestralnim aranžmanima. Ne znam što su zagriženi ljubitelji originalnog fada mislili o toj "blasfemiji", ali zvučalo je sjajno – bogat filharmonijski zvuk lijepo se uklopio u veličanstven ton melodičnih balada koje su obilježile finale koncerta. Katia je vrlo uvjerljivo prenijela onaj neprevodivi "saudade" (portugalska riječ koja konotira čežnju i melankoliju, osjećaje u srcu fada) na publiku koja je očigledno bila dirnuta pasioniranom i emotivnom izvedbom, koju je nagradila stajaćim ovacijama. Katiu je to ganulo do suza, čime je još jednom pokazala svoju neposrednost. Doista je više izgledala kao mala djevojčica koja nesputano pokazuje emocije kako joj dolaze, od smijeha do suza, nego kao tipična diva oguglala na iskustvo pozornice.
Repertoar se sastojao od pjesama s novog albuma (Sempre, 2018), koje su skladali njezini gitaristi Paulo Valentim i Joao Viega te ona sama, ali i starijih kompozicija. Zanimljivo je da su nove kompozicije dosta slične tradicionalnima – Katia je očito vjerna tradicionalnom idiomu, u koji se zaljubila još u djetinjstvu i na kojemu i dalje gradi svoj izričaj.
Rijetko se vidi ovako kompletan nastup, muzički maestralan na svim razinama, od nevjerojatne ljepote samog glasa do profinjenih orkestralnih aranžmana, a istodobno prožet osjećajima i strašću koja s lakoćom preskače jezične barijere i zavuče se u srca slušatelja. Kliše-izraz "koncert za dušu“ nije bio nikad primjereniji.