Četiri desetljeća od osnivanja grupe Bauhaus poslužilo je pjevaču Peteru Murphyju da uz pomoć Davida J-a, originalnog basista ove kultne gothic grupe, pokrene sveobuhvatnu i izuzetno ambicioznu svjetsku turneju. Nakon „probnog“ koncerta u Meksiku ovog proljeća, te nekoliko koncerata ovoga ljeta u Europi (Belgiji, Italiji i Portugalu), ova je turneja i službeno krenula pod nazivom „40 Years of Bauhaus Ruby Celebration featuring David J“. U listopadu su održali koncerte u Brazilu, Urugvaju i Argentini, dva koncerta u Čileu, tri koncerta u Australiji i dva koncerta u Rusiji. Turneja će se dalje nastaviti po Europi do kraja ove godine, a nakon toga kreće niz koncerata po SAD-u i nekoliko u Kanadi.

U sklopu ove turneje Peter Murphy je prošli petak 9. studenoga održao i koncert u Beogradu. Koncert se trebao održati u prostoru Doma omladine, ali je zbog velikog interesa (ulaznice su rasprodane dva i pol mjeseca unaprijed!), prebačen  u veći prostor Hangara kod Luke, koji može primiti nekoliko tisuća ljudi. Interes za koncert dodatno je pojačala i najavljena predgrupa Desert Mountain Tribe - tročlana mlada, perspektivna indie grupa koja je već s dva albuma („Either That Or The Moon“ i „Om Parvat Mystery“) otkrila svoje velike potencijale. Međutim, Desert Mountain Tribe je, nažalost, otkazao koncert iz tehničkih razloga pa je kao predgrupa nastupila (cover) grupa Gift iz Novog Sada predvođena  frontmenom Jocom Ajkulom.

Nakon prilično dobre izvedbe pjesme „Papillon“ grupe Editors, cover band Gift  odsvirao je mlaku izvedbu pjesme „Real Wild One“ Iggy Popa, nešto bolje Placebovim „Every You, Every Me“, zatim ponovno solidno „A Forest“ grupe Cure, ali nakon toga stvari su se počele kretati nizbrdo: Bowiejeva „China Girl“ odsvirana sasvim dobro, ali su izostale uobičajene visoke vokalne dionice u kulminaciji pjesme, kasniji INXSov „I Need You Toonigt“ i Depeche Modeov „Enjoy the SIlence“ mogle bi dobiti prolaznu ocjenu, ali „Psycho Killer“ Talking Headsa bio je gotovo neprepoznatljiv. Osim toga pokušaj komunikacije s publikom između pjesama na engleskom, Joci nekako baš i nije uspio, kao ni poticaj publike na vokalno sudjelovanje u pjesmi „Space Oddity“, koja je započela sasvim dobro da bi se u solo dionicama dogodio totalni raspad, kojemu je vjerojatno pridonio nesporazum s tehničarem na mix pultu. Svirka predgrupe je nakon toga (napokon) završila. Nažalost, čini mi se da cilj nije bio ispunjen – publika se nije zagrijala, odslušala je gotovo sat vremena svirke predgrupe koju nisu očekivali i vjerojatno su svi bili nestrpljivi da napokon dođe Peter Murphy s repertoarom Bauhausa te da zapravo uživo vide polovicu originalne postave grupe Bauhaus.

I napokon je počelo! Oko 22.30 izašao je Murphy u kraćoj crnoj kožnoj jakni s dužom sijedom bradom te  David J. sa prepoznatljivim sunčanim naočalama. Moćna distorzija na Davidovu basu i prepoznatljiv piskutavi zvukom najavio je  „Double Dare“. Bubnjar je ritmički radio prijelaze, publika se oduševljeno njihala, dok je gitara u pozadini pogađala sve njoj dobro poznate zvukove, ali kad je Peter Murphy počeo pjevati nije ga se ništa čulo. Opet greška na mix-pultu! Tijekom sljedeće pjesme „In the Flat Field“, glas se počeo pojačavati i uživanje u koncertu je moglo započeti. Odlična ritam sekcija i Murphy kao kralj scenskih pokreta (u jednom trenutku je na glavu uistinu stavio krunu) počeli su nizati publici dobro poznate pjesme. Nakon „A God In An Alcove“, brze i ritmične „Dive“, uslijedio je laganiji „Spy In the Cab“ u kojem je Murphy pokazao da još ima zavidne vokalne mogućnosti. Nakon višeglasne „Small Talk Stinks“ i psihodelične „St. Vitus Dance“, Murphy je s pratećim bendom izveo vizualno izuzetno atraktivnu „Stigmatu Martyr“, pri čemu se kao nekad, poput marionete pokidanih konaca objesio na stalak mikrofona. „Nerves“ je dao novu priliku za pokazivanje glasovnih mogućnosti, a od kožne jakne postalo mu je prevruće – napustio je pozornicu i gitarist je malo duže svirao riff sljedeće pjesme „Burning From the Inside“. Uslijedila je nježna izvedba „Silent Hedges“ i sve je bilo spremno za kulminaciju koncerta. Ona je započela poznatim zvukovima koji prethode najpoznatijem bass riffu „Bela Lugosi's Dead“. Publika je potpuno pala u trans, što se nastavilo i tijekom iduće pjesme „She's In Parties“, na kojoj se nažalost nije dovoljno dobro čuo bas koji nosi cijelu pjesmu. Koncert je nastavio pjesmom „Adrenalin“ s posljednjeg Bauhausovog albuma, a zatim su uslijedile tri uspješnice „Kick In the Eye“ i „The Passion Of Lovers“ koje su ponovo publiku dovele u stanje opće ekstaze. Službeni dio koncerta Murphy je završio pjesmom „Dark Entries“. Ali publika je željela još. Nakon nekog vremena odsvirali su prvi bis: akustičnu verziju „The Three Shadows #2“ i „Severence“. Murphy se ponovno zahvalio publici i otišao. Drugi bis činila su dva najpoznatija Bauhausova covera „Telegram Sam“ i „Ziggy Stardust“ , kojim je Murphy ponovno dokazao da je ona mračna strana Ziggyja Stardusta, te tako emotivno odao počast i svom velikom uzoru Davidu Bowieju, na što je senzibilniji dio publike od ganuća mogao i zaplakati.

Nakon gotovo dva sata izuzetno kvalitetne svirke, publika je mogla zadovoljno otići kući. Naravno, poneki su vjerojatno primijetili da su neke pjesme izostale (primjerice: „Terror Couple Kill Colonel“, „Who Kill Mr. Moonlight ili „Strange Kind Of Love“), ali čut ćemo ih na nekoj idućoj turneji, možda oko neke nove okrugle (ili poluokrugle) obljetnice.

Vjerujem da će ovaj koncert Petera Murphyja mnogi još dugo pamtiti.