Približavanjem završetka ovogodišnje glazbene manifestacije „Evo ruke“ zahuktava se (sa apsolutno pozitivnim predznakom) intezitet i kvaliteta sviranja. Svoj obol toj tvrdnji dali su sinoć „ćaća i braća“. Riječ je o ćaći, Zlatku Brodariću, gitaristi sa jedinstvenim osjećajem za suptilno, ujedno i moćno prebiranje po žicama Fendera specijalno izrađenom za njega od strane pokojnog splitskog gitariste Dalibora Jurašina-Orla. Zlatko je možda poznatiji uz brata Željka kao originalan član kultne splitske grupe Metak. A braća su njegovi sinovi, Luka na basu i Goran na bubnjevima, obojica koncertno aktivni u raznim bendovima, za koje je Zlatko šeretski kazao da nije mala stvar imati dva sina, koji su ujedno i odlična ritam sekcija.
Ukratko bio je to zaista brutalno dobar koncert, sa zavidno uigranom i kvalitetnom svirkom koja je na momente nostalgično vraćala uspomene na jedno glazbeno doba u kojem su glazbenici u nastajanju svirkama u živo stvarali oblike, emocije i zvukove jednog sasvim novog svijeta; koncert sa odličnim zvukom, iskrenim aklamacijama brojne publike koja je glazbenike često nagrađivala i prije završetka kompozicije, te svojom zaokruženom pričom sa logičkim uvodom, odličnom radnjom i očekivanim završetkom.
Počelo je s njihovim jamom jednog drugog sessiona američkog gitariste Guthrie Trappa koji se očito dopao glazbenicima. Uslijedio je red autorskog materijala, pa red obrada iz kojih se dalo iščitati da Zlatka još uvijek impresionira materijal i sviralačko umijeće Jimmya Hendrixa. Pa su tako urnebesno „sprašili“ njegove „Red House“; „Machine Gun“ i „Foxy Lady“ , između kojih se ugurala Claptonova „Blow Wind Blow“.
Zlatkov autorski materijal gotovo uvijek na tragu fusion jazza obogaćen na momente funky minijaturama bio je zastupljen kroz instrumentale „Levanat“; “Iden ča“; „Iao Ao A“, atraktivnu „Toka te Ritmika“; „Touch Friction“ ; „Feint For Waiting“; Dig Dog“; „Sve me Vodi Tebi“.
A između njih su se sramežljivo „ugurale“ „Same Old Blues“ J.J.Calea; „Ain't No Sunshine“ Billya Withersa; „Sleepwalk“ gitarskog majstora Jeff Becka, i jedan od blues standarda „Harlem Nocturno“ autora Earle Hagena i Dicka Rogersa iz daleke 1939 godine, za koju navodno postoji „sto“ verzija, sa isto toliko različitih sola na gitari.
Skoro dva sata svirke koja je u velikom broju privlačila očito zadovoljne i impresionirane turiste porodica Brodarić je završila u stilu „grande finale“ u medleyu satkanom redom od velikih rock kompozicija: „Dazed And Confused“ i „Heartbreaker“ Led Zeppelina; „White Room“ Creamovaca; „Jumping Jack Flash“ neuništivih djedica rock ' n rolla; te funkoidnu „Superstition“ Steviea Wondera.
Za Zlatkovo umijeće sviranja nije potrebno trošiti vrijeme, Goranovo bubnjanje je bilo čvrsto i postojano (iako sam čuo primjedbe da se bolje snalazi na metal sceni), dok je Lukino sviranje basa priča za sebe. Sada je puno samouvjereniji, njegovo sviranje u „Blow Wind Blow“ „Iden Ča“ i „Dig Dog“ bilo je puno pritajenog naboja kojeg je eruptirao u nadahnutim solima koji su u trenu bili prepoznati i nagrađeni dugotrajnim aplauzima.
Ubrzo su došla 23 sata, deadline za svirku u živo koja „očito“ smeta susjedima penzićima, bend je morao silom prilika prekinuti koncert na kojem su očito svi nepatvoreno uživali, ćaća je to iskazivao osmijehom od uha do uha, a braća svojom poslovičnom energijom i govorom tijela.
Devetog rujna završava ova sve uspješnija glazbena manifestacija sa najavljenim, ali nepoznatim iznenađenjem u kojem sam gotovo siguran da bi trio Brodarić s lakoćom i zasluženo trebao učestvovati.