Vraški je opak taj Prag. Bogata povijest, pregršt kulturnih i povijesnih znamenitosti, atraktivnih turističkih lokacija, odlične hrane, vrhunskog piva, raznolikih sadržaja za sve generacije, a koncertna ponuda u samom je europskom vrhu. Da je tome tako potvrđuje i podatak da su sa svega 3 dana razmaka u češkoj metropoli nastupili Pearl Jam i The Rolling Stones. Negdje između njih ugurali su se i Fleet Foxes, a koncertnoj ponudi nema kraja jer slijede nastupi Roberta Planta, Shanie Twain, Eltona Johna, The Dead Daisies, kad tome još pribrojimo sve ono što se do danas u Pragu održalo nema sumnje da je Prag grad u kojem teško da vam može biti dosadno.

Vječiti The Rolling Stonesi održali su svoj koncert na kraju crvene linije metroa, negdje između zračne luke Letnany i beskrajnih žitnih polja. Teško je, ustvari, smjestiti Stonese na tipičnu lokaciju. Oni su bend koji traži veliki prostor, otvorene površine kod kojih se granice pomiču ovisno o količini prodanih ulaznice. Koncerti Rolling Stonesa iziskuju prostranstvo koje tek oni sami mogu ograničiti. Tome je tako jer Stonesi nisu odavno tipičan rock bend, uobičajena rock atrakcija. Oni su nadišli granice rocka, granice glazbe, oni su pojam, obvezna lektira ne samo glazbe nego popularne, ali i kulture uopće. Vidjeti njih nije samo stvar prestiža, već je pitanje opće kulture, oni su štivo koje morate konzumirati kako bi uopće znali svijet oko sebe. Mnogi su veliki rock bendovi „poklekli“ i velika je privilegija nas koji živimo u ovome vremenu da još uvijek možemo svjedočiti koncertima ove četvorke koja je bila tu kada je rock svijet bio u svojim povojima. Još su zajedno, još su u dobrim odnosima i (uglavnom) dobrog zdravstvenog stanja, iako godine uzimaju svoje.

Rijeke ljudi slijevale su se te vruće srijede iz raznih pravaca Praga ne bi li svjedočili pretposljednjem koncertu No Filter turneje, jedne od onih turneja unatrag desetljeće ili dva koju mnogi nazivaju „posljednjom“. I s pravom smo oprezni jer njihovih više od pola stoljeća na sceni daje nam za pravo da se pribojavamo. Bez obzira što Mick na pozornici izgleda fantastično, što se Keith i Ronnie jednako glupiraju kao prije 20 – 30 – X godina, ili kao što Charlie i dalje bubnja s izrazom lica kao da se to sve njega ne tiče, ovi momci su svake godine sve stariji, a velike svjetske turneje i angažman od nekoliko sati na pozornici ipak predstavljaju veći napor za nekoga tko hita prema 80-oj godini. Usprkos svemu rečenom, sve je na pozornici štimalo, sve je bilo u redu i u takvom ritmu da je teško za povjerovati da Rolling Stonesi u sličnoj postavi praše tolike silne godine.

Što je bilo na koncertu? Što se odsviralo? Kakav je bio razglas? Je li Keith fulao akord? Ma sve je to nebitno. Rolling Stones mašinerija je jedan dobro uhodani mehanizam gdje se točno sve zna, gdje nema prostora za pogreške, a ako se i dese onda su posljedica namjere, a ne slučaja. Sve je uigrano i podešeno do savršenstva. Oni koji su daleko od stagea čuju jednako dobro kao i oni kod miksa, kao i oni kod pozornice. Ogromni video zid ne dopušta nikome da propusti nešto što se dešava na pozornici. Lagao bih kad bih rekao da je ista stvar biti 100m od pozornice ili u fan pitu. Nije isto, povezanost s bendom raste proporcionalni blizini pozornice pa su tako oni koji su bili udaljeniji uglavnom bili statični, pratili koncert kao da se radi o izvedbi Kletve u zagrebačkom HNK, dok su oni bliže pozornici bili više „u koncertu“, glasnije pjevali, više skakali i više se saživjeli s koncertom, ali to je i normalno.

U odnosu na prošlogodišnju turneju malo su ispremiješali setlistu pa su tako sada otvorili sa Street Fighting Man, druga polovica koncerta pripala je Keithu, bilo je nešto pjesama s posljednjeg albuma, dosta hitova i Satisfaction za kraj uz nezaobilazni vatromet.

Bilo je lijepo, bilo je glasno, bilo je šareno, bilo je za poželjeti da ipak to nije sve, da to ipak nije kraj.

Setlista

Street Fighting Man
It's Only Rock 'n' Roll (But I Like It)
Tumbling Dice
Ride 'Em on Down (Jimmy Reed cover)
Under My Thumb (by request)
Like a Rolling Stone (Bob Dylan cover)
You Can't Always Get What You Want
Paint It Black
Honky Tonk Women (followed by band introductions)
You Got the Silver (Keith Richards on lead vocals)
Before They Make Me Run (Keith Richards on lead vocals)
Sympathy for the Devil
Miss You
Midnight Rambler
Start Me Up
Jumpin' Jack Flash
Brown Sugar

Bis:
Gimme Shelter
(I Can't Get No) Satisfaction