Jedna od postaja aktualne ovogodišnje turneje Punčki, kojom promoviraju svoj recentni EP „Valovi“, bila je i zagrebačka Močvara. Prije pet godina, cure su na istom mjestu promovirale svoj album prvijenac „Sunčano s povremenom naoblakom“, kada je medijski hype i žamor oko Punčki bio nešto glasniji. Nedostatak tog medijskog žamora Punčke sada nadomještaju vlastitom bukom. Njihova glazba je intenzivnija, glasnija i žešća nego ikada do sad.
Za zagrijavanje publike poslužila je ekipa iz Baden-Baden. Dečki su korektno odradili svoj posao, čak su i dosta dugo svirali. Međutim, zbog izostanka interesa šire publike, predgrupa to zapravo nije niti bila, već ispada kao da smo imali koncertnu večer s dva punopravna benda, od čega je Punčke gledalo i slušalo tek deset-dvajst ljudi više. Sve zajedno nas se skupilo oko stotinjak, što znači da Močvara nije bila niti dopola puna.
No to nije bio razlog zbog čega bi svirka patila. Od prve pjesme kreće žestica, noise i lupanje srca. Divlja i poludivlja Lucija svojim steničnim ručerdačama bjesomučno davi gitaru, urliče i skače po pozornici kao njezin neprikosnoveni vladar. Čini se da joj je svaka bina premala i da bi na stejđu pretrčala i Micka Jaggera. S druge strane na basu je, kao savršena vizualna protuteža, samozatajna i fotogenična Anja u nekakvoj Sonic Youth pozi. I sve to super zvuči i izgleda. U pozadini im leđa čuva Goran na bubnjevima koji je zamijenio osebujnu Ruby. Svirka s njim, i valjda zbog njega, je još žešća i još čvršća, no teško je zamijeniti Ruby. S njom je to bila neka druga priča i drugi feeling ženskog benda koji nemilice praši, trpa i udara. Samo da ne završe kao Boye pa da jednog dana u bendu bude više tipova nego cura. Mnogi će reći; “pa nije to važno, bitne su pjesme i da se svira“, no i puno drugih bendova i dalje svira sa skroz drugim članovima, ali nemaju više tu magiju i privlačnost.
Dobra svirka nije pretjerano motivirala publiku na čagu ili neko jače mrdanje. Relativno starija publika je dosta teško pratila Lucijino skakanje. Čak se čini da među posjetiteljima nije bilo mlađih od onih koje nastupaju. Jednog dana kad uznapreduje demografsko urušavanje ovo bi mogla postati standardna slika kulturnih objekata. Klinci sviraju, starci gledaju. Sreća da je sve trajalo oko sat vremena da nam srčeka i nožice mogu izdržati.
Uvijek su smiješni su ti bisevi s tako malo publike. I ovaj put je bilo slično. A ustvari, bis je ponudio možda najtoplije momente večeri kada su izveli svoje standarde; „Petra Pan“ i „Protiv nas“. Taj neki indie pop rock im i dalje odlično stoji. Svi skupa smo prešli u neki mirniji flow, osjetili ugodni smiraj i toplinu oko srca. Dobili ovjerenu potvrdu da je koncert bio dobar. Turneja Pučki se nastavlja dalje po Mittel Europi. Možda u tim kilometrima ispred njih pronađu neku bolju, potentniju publiku.
