How punk are you? Proguglajte malo, ima podosta takvih kvizova na netu. Are you a rebel? An anarchist? Misunderstood? E, ovo posljednje mi je najdraža kategorija, barem kod glazbenika.
Sklonost većine njih koji se krenu izražavati kroz punk izričaj je gajiti zvuk koji najizravnije prenosi određenu poruku, a svi znamo kakav je to zvuk. Srećom, Bernays Propaganda od svojih početaka nije bila takav bend, no očito su se uklopili u neke postojeće obrasce, obrasce koji su ‘punk publici’ bili više nego prihvatljivi. Što slijedi kad bend počne napuštati te obrasce?
Slijedi ‘prodaja’. To nije moj stav, nego velike većine onog kruga od dobrih par stotina ljudi koji su minulih godina redovno pratili rad Bernays Propagande na koncertima u Hrvatskoj (pretežno u Zagrebu). Gdje su oni bili sinoć? Bernays su došli s novim, drukčijim materijalom, što zbog konvencionalnosti, što zbog prirodne evolucije bas i bubanj su zamijenili synthom, semplerom i ritam-mašinom te s ‘Politikom’ predstavili Bernays Propagandu Mk. II. Nažalost, svirka se odvila pred svega nekoliko desetaka ljudi koji su se raštrkali po prostoru Močvare i još više naglasili neispunjenost prostora.
Osvrnut ću se još malo na početak teksta. Čini mi se da su članovi Bernays Propagande upravo ta ‘neshvaćena’ skupina pankera u smislu da ih nije zadovoljio početni relativni uspjeh s plesnim (čitaj: Gang of Four) anarho-punk izričajem i pjesmama na engleskom, već su se kroz evoluciju vlastite glazbe nastavili ‘tražiti’. U umjetnosti općenito, pa tako i u glazbi, možeš samo postavljati prava pitanja, odgovori uvijek izmiču. Mislim da je makedonska trojka to prihvatila: ne trče više za odgovorima, sretni su što mogu svirati ono što žele, bez kompromisa i bez stavljanja bilo kakve opipljive vrste uspjeha na pijedestal. Žele se prvenstveno dokaz(iv)ati sami sebi, publici i kritici već jesu. To je bend, to je punk.
Ono što je, međutim, bilo itekako opipljivo je neka vrsta nesigurnosti i općenito ‘loših vibri’ koje su obavijale bend na početku sinoćnje svirke. Zvuk je štimao, profesionalnost nije bila upitna, nije bilo grešaka, no redale su se pjesme (uglavnom s ‘Politike’) koje nisu uspijevale ostaviti značajniji utisak. S tehničke strane, čini se da aranžmani novih pjesama još nisu do kraja razrađeni pa su kompletan zvuk i same pjesme bile prilično predvidljive i, moram priznati, nezanimljive. Nakon 20-ak minuta pjevačica Tina se obratila publici i izjavila kako se ovdje osjeća kao doma i kao da osobno zna gotovo sve prisutne u publici. Bilo je jasno da je ta izjava, koliko god bila lijepa, poslužila ponajviše kao motivator samom bendu da ubaci u višu brzinu i predstavi svoju glazbu na način na koja bi ona trebala zvučati. Počevši od niza pjesama ‘Armija vo živo’, ‘Laži me, laži me’, ‘Bone to the Dog’ pa nadalje, Bernays Propaganda je zazvučala čvršće, žešće, razigranije i opuštenije. Bilo je to ono po što smo, vjerujem, svi došli, a iskreno se nadam da su uživali i oni koji bend prate od njegovih samih početaka.
Nažalost, set je završio već nakon nekih 45 minuta (ispričavam se, nisam gledao na sat), a očekivao sam još dvije-tri stvari u stilu u kakvom je odsviran drugi dio koncerta. Ipak, mogu biti zadovoljan jer, iako koncert zaista nije bio za pamćenje, čuo sam inteligentan, zreo synth-punk koji ne otkriva toplu vodu, ali apsolutno nikoga ne imitira. Tinina vokalna izvedba bila je vrlo dobra, iako na trenutke tiha, Vasko se uživio u sviranje gitare i, na moju radost, u drugom dijelu svirke dao prostora otvorenim, bučnijim akordima, a Deni je kulerski odradio svoj zasigurno zahtjevan dio držanja svega toga na okupu u ritmičkom smislu. Nisam siguran nedostaje li im možda još jedan član da bi zvuk bio potpuniji, ali bend je po tom pitanju jasan i o povratku na staro (zasad) nema govora. Kad im se na par koncerata za bubnjevima pridruži Mark Heaney (ex-Gang of Four), bit će to zasigurno neka druga sonična dimenzija.
Najteži dio ovog izvještaja za napisati mi je o predgrupi. No No Instigator zagrebački je sastav s kojim sam intimno povezan (koliko, neću ovom prilikom odati), a jezgru mu čine Marko (gitara, vokal, programming) i Anamarija (bas, vokal). Dio publike ih vjerojatno pamti kao članove nedavno ugaslog benda Šlagvort na kraju. U pola sata su predstavili svoj repertoar od desetak pjesama koje se ne daju lako strpati u određenu žanrovsku ladicu. Autorske pjesme im djeluju svježe, neke su i vrlo zabavne, no setom je ipak dominirala mračna i ozbiljna ‘Middle East Girl’, koja zvuči kao idealan spoj melodičnog post-hardcorea i modernog rock’n’rolla. Našlo se i mjesta za obrade Kraftwerka (‘Das Model’), domaće underground atrakcije Neon Lies (‘Sex Without Faces’) te, kao šećer na kraju, obrada Šlagvorta sa tri četvrtine tog sastava na pozornici (bubnjar Ivan je uskočio na toj i još tri pjesme). I ovaj put se ukazao ‘dobri duh’ Žare, koji je svojim grlom ukrasio nekoliko pjesama No No Instigator.
