Sinjski M.O.R.T. nisu i jesu novi bend. Trojac koji čine John, Zvrk i Kikos postoji još od tamo negdje kada je glavna državna cesta prema Splitu prolazila kroz Sinj, jer se autoput tek gradio. Desetak godina kasnije trojcu se pridružuje bubnjar Mile i tek onda počinje prava priča.
Prvo s demo albumom, onda 2014. izlazi prvi „pravi“ album „Odjel za žešće“, a krajem 2014. pobijedili su i na prvom RockOff festivalu. Mnogima tada nije bilo jasno kako je pobijedio neki tamo sinjski bend za koji nikad nisu čuli kada su na istom festivalu nastupali i Silente, tako očito budućnost hrvatske glazbene scene. Dvije godine kasnije M.O.R.T evo nastupaju u Tvornici uz probijanje „psihološke granice“ od 50 kn za ulaznicu, a Silente je znate već gdje.
U međuvremenu se dogodio i sada već legendarni koncert u Vintageu. Nešto kao onaj prvi koncert The Nationala u KSET-u, postoji valjda 2000 ljudi u Zagrebu koji se javno s nostalgijom sjećaju kako su bili među onih 67 ljudi na tom legendarnom koncertu. Nedavno je izašao i drugi album „Tužna kocka“, a predstavljanje tog albuma bilo je povod i sinoćnjem koncertu u Tvornici. Recenzije albuma su redom fenomenalne, naš Mihael Pinter je napisao kako se radi o „…najboljem rokenrol bendu u Hrvatskoj danas. Točka.“ Govori li to više o M.O.R.T.-u ili o stanju rokenrola u Hrvatskoj općenito je već drugo pitanje, ali s Mihaelom se teško ne složiti.
U Tvornicu se, dakle, došlo s velikim očekivanjima. Veliki pogon bio je vrlo solidno popunjen, doduše u onoj polovičnoj verziji bez tribina. John standardno fantastično opušten i izgubljen između pjesama, a savršeno precizno koncentriran za vrijeme istih. Tvornicu nisu iskoristili da bi samo redom odsvirali stvari s novog albuma, već smo dobili kvalitetan mix starih i novih stvari, a većina publike je znala te uglas pjevala i jedne i druge. Glazbeno je sve bilo na vrlo, vrlo visokoj razini, vrhunac čega je definitivno došao prilikom izvedbe „Buke u glavi“ – jedan od onih trenutaka kada prestanete skakati u kutu kao idiot i samo stanete ukipljeno uz „wow“ izraz lica. Ukupno dva solidna sata vrlo solidne svirke, uz jedan bis za koji je John rekao „ajmo se sad ne preseravat s onim mi kao odemo pa vi kao vičete 'hoćemo još' nego odmah idemo dalje“. Nakon toga smo dobili i jedan pravi „hoćemo još“ bis i „Austriju“ za kraj.
Nažalost, tu se vidio i problem s kojim se M.O.R.T. sada suočava. Na RockOffu je „Austrija“ bila gomila predivne poluimprovizacije uz ljude koji se valjaju i/ili pjevaju po stageu i Johna koji se valja po publici. U Vintageu je „Austrija“ završila sa više ljudi na stageu nego ispred njega. Veliki pogon u Tvornici je drukčija priča. Metar i nešto podignuti stage, metar i nešto dug photo pit između benda i publike, debela metalna ograda, bodyguardi u žutim majicama na stepenicama koje vode do stagea… Sve to ne omogućava baš spontano ulijetanje benda u publiku – ili obrnuto. I John i Zvrk su se povremeno približavali publici, ali to je to. U većem prostoru je spontani odlazak u publiku sve osim spontanog. Samo pitajte Matta iz već spomenutog Nationala, ili recimo Nicka Cavea. Oni itekako znaju kako u velikom prostoru sasvim spontano otići s pozornice, dok iza njih nekoliko roadieja vuče par desetaka metara kabela i pazi da se ništa nigdje ne zaplete. Ako hoćete pravu spontanost bez takvih gluposti, u iole većem prostoru, a Veliki pogon to je, počinjete gubiti vezu s publikom. M.O.R.T. je trenutno i glazbeno i na milijun drugih načina najbolji rokenrol u Hrvata, ali ovo je nešto što će morati riješiti.
