Obzirom na ono što smo čuli i vidjeli na "malom" Woodstocku u selu Klam, Bogu iza leđa; pada mi na pamet zaista adekvatno pogođena igra riječi između njegovog prezimena, nevjerojatne, gotovo mladenačke energije sa superiornom svirkom i njegovih 70-ak godina života, koji ga baš s zdravstvene strane i nije mazio. Jer niti u jednoj fazi koncerta, niti u jednom jednom aspektu te se godine nisu mogle prepoznati, ni nagovijestiti.
Dakle, dobri, stari Young nam je priuštio koncert za pamćenje, čije impresije su dodatno pojačane samim mjestom održavanja. U pitanju je, doslovce, malo selo usred pitomog austrijskog krajolika s dominirajućim dvorcem na malom brdašcu na čijim su se padinama ugodno smjestile razne generacije štovatelja lika i djela, možda najpoznatijeg Kanađanina u rock and roll vodama, autora preko 40 albuma.
Ulazak na mjesto "zločina" otkrio nam je masu ljudi ugodno zavaljenih na dekama, raznoraznim prostirkama u zaista opuštenom iščekivanju početka koncerta, koji je samom tom slikom obećavao izuzetan događaj. Vremenska prognoza je predviđala grmljavinske kiše s jakim vjetrom, što se na sreću ipak nije dogodilo – makar ne najvećim dijelom koncerta. No, o tome nešto kasnije.
Negdje oko 20:15 publika se počela dizati na noge, što je bio nedvojbeni dokaz početka koncerta.
Neil je po svom dobrom uhodanom običaju koncert započeo akustičnim numerama u kojima je, osim akustične gitare i klavira zasvirao i na orguljama. Taj prvi set u kojem smo čuli njegove klasike, poput "Heart Of Gold", "The Needle And The Damage Done", "Motherearth", "Only Love Can Break Your Heart", "Harvest Moon", koji su odreda izmamile nostalgične, ali i radosne osmjehe na licima starijih posjetitelja.
Akustična faza nastavljena je priključivanjem cijelog benda, da bi prava lavina aklamacija gotovo svih prisutnih eruptirala u "Alabami". Očito je da pravi rock koncert može započeti tek uvođenjem struje (čitaj električnih gitara). Neil je u ruke nakon Gretch White Falcona uzeo svoj stari, olinjali i izgrebani Les Paul i fešta je mogla započeti.
"Winterlog" je bio tek priprema terena za epsku "Love To Burn" u kojoj smo kroz nekih 20–ak minuta prisustvovali pravom gitarskom vatrometu dodatno pojačanim odličnom bas gitarom. Trojica gitarista su nam kroz svoje naizmjenične solaže, ali i istovremenom svirkom pokazali i dokazali zašto rock and roll neće nikada umrijeti. Jer ta se energija, koja pred sobom naprosto valja iskrene emocije, nije mogla ignorirati. Mogu slobodno kazati da je to bio jedan od klimaksa cijelog koncerta, prepoznat i bogato nagrađen iskrenim i dugotrajnim aplauzom.
Neil i društvo nam ne ostavljaju vremena za slaganjem emocija, jer slijede isto tako numere od kojih se diže kosa na glavi (makar onima koji je imaju). Legendarna "Down By The River" čiji refren pjeva cijeli auditorij, zatim iznimno zanimljiva "Vampire Blues" u kojoj Neil svira bez trzalice, zaista impesivnom brzinom na najdebljim žicama svoje gitare.
Neil, koji gotovo nikada ne komunicira s publikom svojim je gestama dižući obje ruke u zrak tako priznao da i on uživa u svakom trenutku ove divne glazbene večeri.
E sada se moram malko vratiti na vremensku prognozu, jer sa svih strana nebo su počele obasjavati mnogobrojne munje, stoga je organizator zamolio Neila na brži završetak koncerta. Potencijalna opasnost od udara groma zaista je postojala, pojačana činjenicom da je svuda okolo bila gusta šuma, a znamo da drveće privlači munje.
Raniji oproštaj od ove odlične i iskrene prezentacije i prave lekcije kako rock bend treba zvučati pripao je, pogađate njegovoj himni s kojom redovito završava svako koncert – "Rockin' In The Free World", koja vas i da nemate nogu tjera na poskakivanje, kao i pjevanje uvijek dojmljivog refrena. Znajući da bisa neće biti trajala je duže nego obično, tako da smo pet – šest puta nakon očekivanog završetka nanovo zapjevali ovaj zaista zarazan refren. Šteta, obzirom da kiša nije pal kroz sljedećih 45 minuta mogli smo čuti još nešto iz njegovog prebogatog repertoara – makar "My My Hey Hey".
Pokušavam usporediti ovaj koncert s onim na kojem sam bio 2008. povodom turneje Continental Tour. Taj je isto bio impresivan u svojoj završnici, u kojoj su Neilu pucale žice na gitari, dok su Crazy Horse žestoko prašili svoje dionice, a publika je bila zamoljena da toliko ne skače po parketu koji bi se mogao oštetiti. Neil je tada u prvom dijelu koncerta djelovao totalno izgubljen, stalno se osvrtao tražeći na kojem će instrumentu zasvirati. Isto tako nezaboravan doživljaj, kojeg je koncert u Klamu ipak iskreno nadmašio u mnogo elemenata; atmosferom, ubitačno dobrom svirkom s nevjerojatno kristalno čistim zvukom i u dlaku točno pogođenom snagom razglasa, kao i iskreno razdraganom publikom koja će ovaj događaj prepričavati još dugo vremena. Keep on rockin' Neil.
SoundGuardian.com zahvaljuje agenciji SviKoncerti.eu na profesionalnom, ugodnom i sigurnom prijevozu na koncert Neila Younga u austrijski Klam! Hvala!
Setlista:
After the Gold Rush (Neil solo on piano)
Heart of Gold (Neil solo on acoustic guitar)
The Needle and the Damage Done (Neil solo on acoustic guitar)
Mother Earth (Natural Anthem) (Neil solo on pump organ)
Out on the Weekend
Human Highway
Only Love Can Break Your Heart
Hold Back the Tears
Tumbleweed (live debut, Neil on ukulele)
Someday (Neil on piano)
Harvest Moon
Alabama
Words (Between the Lines of Age)
Bad Fog of Loneliness
Winterlong
Love to Burn
Revolution Blues
Mansion on the Hill
Powderfinger
Down by the River
Western Hero
Vampire Blues
Rockin' in the Free World
Bisa nije bilo zbog nadolazećeg grmljavinskog nevremena
