Urban i četvorka jučer su ispunili višestoljetne zidove legendarnog Medvedgrada glazbom i ljubavlju. U ljetnoj noći, koja bi više odgovarala nekoj listopadskoj, Medvednica je odlučila iskušati goste poput nepovjerljivog domaćina, šibajući vjetrom i mrkim oblacima. Ipak, kako je i Damir Urban sam rekao na početku, još jedan koncert u „pivnici“, Ilica, kamo je bilo planirano prebaciti događaj u slučaju lošeg vremena, može se odraditi uvijek. Iskušati goru pak, u ovakvim uvjetima, nešto je sasvim drugo, „...pa makar se svi skupa i smrznuli kao p***e“. I bome jesmo. Ali kako smo zauzvrat bili nagrađeni!
Od samog početka, svirka se raspliće navjerojatnom lakoćom. Urban komunicira s publikom prisno, toplo, bez ustezanja, sa taman primjerenom dozom psovki, nefiltriranog humora i bez podilaženja. Sinergija benda u kombinaciji s odličnom izvedbom svakog glazbenika pojedinačno, ostavlja sjajan dojam, čak i u situacijama koje bi se mogle podvesti pod nazivnik “uspješne improvizacije“. Naime, Damir i ostali, kao da nas žele uvjeriti kako ne postoji zacrtana set lista, nego „stvari“ naviru, prema osjećaju.. kako u tom trenutku „legnu“. Ipak, konačan dojam sve je prije nego improvizacija.
Vodeći nas lagano kroz "Pustinje", "Tvoj gen", "Sutra ćemo pričati", omiljenu "Kornjaču" i sjajnu "Gluposti u dvoje" polako nam se uvlače pod kožu, pozivaju, nude i u dobrovoljnoj razmjeni emocija s obje strane, potpuno osvajaju.
Uz opasno njihanje zvučnika te povremeni cvilež konstrukcije svjetla i razglasa, koncert se kreće prema svojoj kulminaciji uz "Budi moja voda", Odlučio sam da te volim i Mjesto za mene kada smo već svi na nogama, a Urban silazi među publiku i rasteže mikrofon u maniri Matta Berningera (The National) u svojem najboljem izdanju. Iako redovito ispadne da su ti mikrofonski kablovi uvijek nekako prekratki, njima kao da se želi obuhvatiti osjećaj, zaokružiti tu cjelinu od parstotinjak ljudi koji jedne večeri u petak, eto, pjevaju i raduju se usred šume, nad svjetlima grada. Oprostit ćete mi patetiku.
Nadalje, u sad već ekstatičnom ozračju, zajedno sudjelujemo u "Maloj trubi" i "Astronautu" čime i završava „formalni“ dio koncerta u kojem bend nama i mi bendu zahvaljujemo na sjajnom dejtu, ali nitko od nas uistinu nije spreman na rastanak.
Stoga, očekivano slijedi jedan, a nakon njega i drugi bis tijekom kojeg se, neočekivano, na stejdžu Urbanu pridružuju tri djevojčice. S puno topline i spontane nježnosti, zajedno „pokušavaju“ izvesti "Priđi mi bliže" (i to im, iznenađujuće, odlično uspijeva!), što je naravno bilo dovoljno da potpuno istope i zadnju zadršku i odmak, ako je kojim nevjerojatnim slučajem kod ikoga ostala. Nakon lirične "Glas jeka" i u uzbuđenom očekivanju "Black tattoo", koji ipak nismo dočekali, konačno i dirljivo poželjeli smo si laku noć. Dok nas je šuma sad već gostoljubivo ispraćala, jedino što smo mogli ponijeti nakon ovog divnog susreta jest uvjerenje kako su nam se Urban i njegova četvorica dali potpuno i nesebično i ovaj put. Kao i svaki put do sada.