Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Kikagaku MoyoNakon bogate koncertne sezone u našoj metropoli, obično slijedi „ljetna shema“ rada naših koncertnih prostora, a grad Zagreb očekivano utihne po pitanju ponude dobrih gigova, uz povremeni blijesak nekog zanimljivog gostovanja usred ljeta.

Ove godine to nije slučaj, pa tako imamo iznimno bogati koncertni srpanj, a jučerašnja uvertira u seriju koncerata u zagrebačkoj Močvari pripala je Japanskim psihodeličarima koji se skrivaju iza imena Kikagaku Moyo (prev. geometrijski oblici.).

Relativno novo ime na sceni, osnovano 2012. godine, prvotno je postojalo kao slobodni glazbeni kolektiv na ulicama Tokya, da bih se odmah iduće godine družina formirala u kvintet i snimila svoj debitantski album. Očigledna kvaliteta njihovog psihodeličnog rocka vrlo brzo ih je lansirala iz rodnog Japana u Europu i SAD, gdje su posjetili sve bitnije glazbene festivale žanra (Austin Psych Fest, Eindhoven Psych Lab, Duna Jam). Sada, nakon tri dugosvirajuće ploče i nekoliko EP-a svratili su i u Zagreb, kako bi promovirali aktualni album „House in the Tall Grass“. Lokalnu podršku činio je zagrebački bend ONO, novi bend satkan od članova Mokrih Gljiva, Nemečeka i Mmessy Oscilatorsa.

Oko 21:30 Močvara je već bila ugodno ispunjena, iako smo tek čekali nastup predgrupe, a penjanje tria ONO na stage, pokazalo je da bi nastupe mogla pratiti sasvim respektabilna brojka od 300 posjetitelja. Žanrovski perfektno zagrijavanje za Japance prikazalo je fuziju istočnjačkih utjecaja (poglavito napjeva) i klasičnih noise/post/drone zvukova iz gitarskih pojačala. Pozitivna strana nastupa ONO svakako je vjerno dočaravanje atmosfere „visokih planina“ poklapanjem repetitivnih kraut ritmova debelom „dekom“ gitarske buke, no ruku na srce, sve ovo je već viđeno. ONO je novi projekt i vjerujem da će kroz vrijeme stvoriti neki svoj glazbeni potpis, jer sinoć prikazana izvedba pokazala je da ekipa ima potencijala, iako bubnjar mora poraditi na svojoj preciznosti i čvrstoći.

Kratka pauza i na scenu stupa Kikagaku Moyo. Kvintet sastavljen od bubnja, basa, dvije gitare i sitara, instantno je krenuo u svoj „trip“, gdje smo kroz sat i kusur nastupa prošarali kroz mnoge faze i ere psihodeličnog rocka. Svirački, Japanci su izvrstan bend i to je zasigurno okosnica te glavni razlog zašto se ovaj bend nije utopio u moru nove, gotovo pretrpane psihodelične scene. Pregršt žica uz poslasticu zvanu Sitar stvara poletne i ugodne vibracije, a sami stage presence družine s bine pridonosi autentičnosti. S druge strane, pomalo su mi nejasne strukture njihovih skladbi. Preslušavajući studijski materijal nisam stekao pretjerano jak dojam nepovezanosti, no ono što nam je jučer pružio Kikagaku Moyo ostavilo je dojam nedovršenosti određenih ideja unutar pjesama. Čini se kako deskripcija „psych+folk+prog+drone+kraut“ predobra da bi bila izvediva, jer Kikagaku pokušava spojiti gitarske solaže poput onih s Abbey Roada (I Want You (She's So Heavy)) i agresivnu post/kraut repeticiju (pjesma „Smoke and Mirrors“).

To je prava šteta jer se kroz koncert pokazalo da se Kikagaku najbolje snalazi u revivalu tog tradicionalnog psihodeličnog rocka uz istočnjački „šmek“ sitara. Upravo je tada koncert dolazio do svog vrhunca, pa bi opet padao u neke nejasne dionice i tako u krug. Gore spomenuti „trip“ prošarao je kroz sve i svašta sve do kraja svirke, pa smo tako u jednom trenu slušali skladbu koja neodoljivo podsjeća na sirovi demo Tame Impale. Bis je pak donio surf-rock veselje (Streets of Calcutta) prije monstruoznog finala, a lagana šetnja po nasipu uz posljednje taktove svirke idealno je sjela uz otkucaj ponoći.

Zaključno, objektivno kvalitetan nastup uz subjektivnu zamjerke. Kikagaku je svakako opravdao svoja pojavljivanja na EU i SAD turnejama, a sama činjenica da su sve to postigli isključivo svirkom bez gurkanja određenih medija, dodatno daje značaj ovom kvintetu iz Tokya. Dođite nam opet!