Neki bendovi nadilaze okvire žanrova. Američki Battles, čija glazbena formula uključuje naoko nespojive sastojke, čvrstu repeticiju ritam sekcije umiješanu sa „sotoniziranjem“ na sintesajzeru i pedalama pripadajućih instrumenata, već desetak godina iznova dokazuje kako je lider eksperimentalnog rocka.
Glazbene usporedbe moguće je povući s nekim radovima Briana Ena i možda Dana Deacona no ipak Battles svoj rad izvode kao punokrvni rock sastav, te su po tome posebni. Već sada legendarni album prvijenac „Mirrored“ 2007. godine je uzdrmao nezavisnu glazbenu scenu, koja nije pronalazila jasne crte odakle je bend izvukao utjecaje za svoje prvo instant remek-djelo. Budućnost je donijela podjednako hvaljeni ali ipak manje neočekivani „Gloss Drop“ kada je trio po prvi puta posjetio Kino Šišku, a posljednji, „La Di Da Di“, možda i najslabije izdanje dosad, svejedno je pravocrtno proguralo bend naprijed, pa smo čak za vrijeme pauze američkog Superbowla mogli čuti taktove njihovog najvećeg hita – „Atlas“.
Golemi uspjeh ovog, realno gledajući, glazbeno nepristupačnog benda izuzetno dugih glazbenih brojeva, gdje pjesme često mijenjaju tok i smjer kretanja, odveo je trio Stanier-Konopka-Williams na najveće svjetske pozornice. Nažalost još uvijek neposjećeni Zagreb natjerao je mnoge Zagrepčane na izlet u susjedstvo, pa smo se tako preksinoć u velikom broju zaputili u Ljubljanu, točnije, opet u Kino Šišku.
Za zagrijavanje prije glavnih aktera zadužene su bile domaće snage imena Litošt. Potpuna nepoznanica iz susjedstva pokazala se kao dostojna predgrupa, no nekih zamjerki na svirku svakako ima. Njihova živa elektronska glazba, koja me pomalo podsjeća na domaće Tannu Tuwa, ponekad je previše zalazila u testiranje same strukture svirane pjesme, gdje se ovaj mladi trio na trenutke gubio. Usprkos tome, glazba koju smo dobivali iz razglasa nije ulazila u sferu razočaravajućeg, naprotiv, Litošt bi uz određene dorade i preinake mogao postati solidan bend.
Uz dvadesetak minuta kašnjenja, na scenu je stupio iščekivani trio i polako nas uveo u glazbenu komplikaciju. Dave Konopka na basu i povremeno gitari uz set pedala radi loopove raznih odsviranih dionica koje kroz neke druge pedale dobivaju određene efekte, Ian Williams na gitari i sintesajzeru čini slično, a sve to objedinjuje ljudska ritam-mašina John Stanier, uz prepoznatljivu visoko uzdignutu crash činelu nad osnovnim setom bubnjeva. Koncentrirani na aktualni „La Di Da Di“, uspjeli su zainteresirati publiku silnim improvizacijama, pa smo tako u svakom trenutku svjedočili neopisivim zvučnim manipulacijama na potezu Konopka-Williams, a da se sve ne bi raspalo u bezdan, gore spomenuti ritam autoritet je držao svirku na okupu preciznim repetitivnim ritmovima. Znoj je opako curio već nakon dvije pjesme u maniri Zinedine Zidanea, a ja se toplo nadam da Šiška ima tuševe jer je na kraju koncerta njegova košulja bila kompletno natopljena.
Unatoč improvizacijama, svirka nije bila puko lupanje uz nasumično odabrane efekte, naprotiv, Battles live zvuče poput genijalnog ADHD klinca koji slaže zid od legića po uzorku koji nitko od nas ne razumije. Unutar zvučnog kaosa u svakom trenutku postoji neka crta vodilja, najčešće koncentrirana u ritmu, koja polako ali sigurno vodi pjesmu od točke A do točke B. Najočitiji primjer toga je vječiti favorit „Atlas“ dok s druge strane, raspadnuti ali opet predivni kaos najbolje se čuje u novoj „Dot Net“.
Osamdeset minuta svirke uz bis, bilo je više no dovoljno da Stanier i društvo prošaraju kroz numere sa sva tri albuma, a dodatni plus svemu ovome je činjenica da im je svaki gig u potpunosti drugačiji što sam se imao prilike uvjeriti iz prve ruke u zadnjih tjedan dana.
Zaključno, Battles svakom svirkom krči svoj put prema vječnoj slavi na nezavisnoj glazbenoj sceni. Mozaični spoj članova „Don Caballero“, „Helmet“ i „Lynx“ izrodio je neponovljivi Battles, a mi se nadamo kako dečki imaju još štošta za reći, ako ne studijski onda barem uživo, i po mogućnosti 150 km južno od Ljubljane.
