Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Ariel PinkKultni Kultivator, zajedno uz SuperUha Lauba, sinoć nam je priredio glazbeni spektakl. Usred muzeja/galerije, u zenitu karijere (bar komercijalne), ukazao nam se Ariel Pink, lo-fi pop ikona iz Kalifornije.

Kontroverzna ličnost osebujnog karaktera i zbilja velikog talenta, po drugi put je stigla u našu metropolu. Njegov rad na nezavisnoj sceni već se sada smatra „legendarnim“, bila to prva faza njegove bogate karijere, u kojoj je dominirao iznimno lo-fi zvuk, ili ova novija, gdje je uz mogućnosti studija zadržao svoj potpis, ali i približio svoju glazbu širem slušateljstvu. Nedavni koncert u Beogradu pokazao je Ariela u jednom neobično pozitivnom svijetlu, pa sam tako i u Zagrebu očekivao rasplesanu družinu iz cirkusa i njihov veseli psihodelični pop. No, nešto je sinoć u Laubi pošlo po zlu, pa smo tako ipak „zagazili“ u nešto manje pozitivnu sferu njegova identiteta.

Predgrupe ekstravaganci bila su dva solo projekta. Prvi, Neon Lies, potpisuje Goran Lautar, frontmen sveprisutnih post-punkera Modern Delusion, te Kimekai, alias Marko Vuković, zagrebački producent chillwave glazbe s jakim retro izričajem. Goranov nastup sam nažalost propustio, no ako je suditi po premijernom koncertu krajem ovog ljeta u AKC Medika, radi se zanimljivom projektu koji svakako treba doraditi i unaprijediti od njegove osnovne strukture minimal-synth punka.

S druge strane, u ponešto popularnijem terminu nastupao je Kimekai, vlasnik izvrsnog domaćeg izdanja „Coral Dreams“. Podosta hrabro, također u solo izvedbi, Marko je odlučio prezentirati još neobjavljeni materijal koji zvuči podosta drukčije od dobro prihvaćenog albuma. Zabrazdivši još dublje u lo-fi vode mutnih sampleova, svakako je dobrano zagrijao zvučnike za Ariela i društvo, no ne mogu se oteti dojmu kako je stariji materijal – bolji. Preciznija i jasnija produkcija bolje je naglasila Markov talent u stvaranju pjesama, a noviji radovi, u kombinaciji s nezahvalnim zadatkom izvođenja svih stavaka samostalno, zagubili su se u magli lo-fi zvučne estetike. Vidjet ćemo kako će Marko nastaviti, činjenica je da svakim nastupom „okreće“ sve više ljudi prema bini, možda bi s punokrvnim bendom dobio „boom“ koji zaslužuje.
Nešto prije 23 sata, na binu se popela sedmeročlana skupina predvođena Arielom i na jako čudan način otpočela svoj set. „Picture Me Gone“ pjesma je s kojom se zatvaraju regularni dijelovi koncerata, a on je odlučio krenuti baš s njom.

Spora balada odmah je ukazala kakav ćemo zvuk slušati u Laubi: glasan, agresivan i kreštav. Oni upoznati sa studijskim radovima našeg najdražeg čudaka, znaju da snaga njegovih skladbi upravo leži u toj „opuštenoj i slušljivoj“ produkciji, a tonac je poslao u razglas nešto posve drugačije. Prve četiri skladbe, sve s posljednjeg „Pom Pom“ stvorile su pomalo čudnu atmosferu među prisutnima, no malo po malo, kotačići su se slagali i činilo se kako ćemo gledati show sličan onom beogradskom. No, presjek bipolarnog karaktera s bine i komentar kako je „danas tužan dan za Zagreb“ zbog manjka prisutnih, uvukao je neku čudnu vibru i neobjašnjivo „prevrnuo“ raspoloženje i neverbalnu komunikaciju na relaciji bina-publika. Mora se priznati kako je svirka nastavljena u profesionalnom tonu, sedmerac je itekako uigran u prezentiranom materijalu, no falilo je obostranog zadovoljstva. Kao da njemu, pa onda ni nama nije bilo baš drago što smo na dotičnom mjestu u isto vrijeme. Čak ni hitovi poput „Bright Lit Blue Skies“ i „Only In My Dreams“ nisu probudile kolektivnu euforiju. Zvuk se šaltao od izvrsnog do jedva slušljivog ovisno o pasažu pjesme, dodatno pojačavajući dojam da se nalazimo u nekom surealnom okruženju.

Posljednji blijesak pred kraj regularnog dijela giga svakako je bila paklena disko traka „Not Enough Violence“. Samo na njoj je ovakav zvučni setup imao smisla, što je rezultiralo i reakcijom publike kakvu smo čekali cijeli koncert. Kratak regularni dio svirke ipak je ponudio solidan bis gdje u sjećanju ostaje solidna izvedba izvrsne „Black Ballerina“ te ples bubnjara u bikiniju za srdačan pozdrav. Koncert je bio gotov, uši su zujale, a dojmovi su podijeljeni. Ariel je pokazao svoje pravo lice bez „šminke“, no nisam baš siguran jeli mi se to lice svidjelo. Čudan nastup priliči čudnim ljudima, pa je zaključak da se ovakvom epilogu ne treba pretjerano iščuđavati.
Ariel Pink je „natripana“ svirka na maturalnoj večeri. On je soundtrack opskurne video kazete s tavana. Čudak s Beverly Hillsa svakako „kuži“ svoj đir, ali to nužno ne znači da je njegov agresivni i glasni rafal s bine bio objektivno dobar. Baš kao što i njegova čudna narav pokazuje, svirka je plesala na rubu provalije, uz povremene bljeskove genijalnosti. Ostatak vremena, pomalo distanciran i loše volje, „alternativna diva Los Angelesa“ je pokazala više lošeg nego dobrog. No, moram priznati, koncert će mi ostati dugo u sjećanju. Unikat popularne kulture sa zapada zaista nam se ukazao u šljokičastoj uniformi.