Pet godina nakon što je bilo upitno da li će više ikada pjevati, Art Garfunkel se vratio na svjetske pozornice izvodeći u intimnoj atmosferi najveće uspješnice iz godina s Paulom Simonom, ali i hitove i njemu neke drage pjesme iz bogate samostalne karijere.
Od siječnja prošle godine, kada se u potpunosti oporavio, održao je mnoštvo koncerata, uglavnom po Sjevernoj Americi i nešto malo po Japanu, da bi se ove godine spustio i na stari kontinent. Najbliže nama približio se sinoć kada je nastupio u prepunoj minhenskoj Muffathalle pred oko 1000 gledatelja. Prilično hladan interijer dvorane nije baš bio najspretnije rješenje za održavanje koncerta ovakve vrste, za koji bi bilo primjerenije da se održao u ugodnijem prostoru pristojno uređenog kazališta. No, ovdje se ipak radi o detalju, sitnici koja nije mogla utjecati na moj ukupan dojam, a siguran sam da nije utjecala niti na dojam ostalih.
Art Garfunkel je ovu turneju nazvao "An Intimate Evening With Art Garfunkel". Sve ono ključno sažeto je u tih nekoliko riječi. Glas i gitara, dva barska stolca, jeadan stol s hrpom bilješki i dopola punom čašom vode te prigušena svjetla. Glas je bio Artiev, a po akustičnoj gitari je maestralno vješto prebirao Tab Laven, uglavnom stojeći jer je njegov barski stolac bio zauzet, služio mu je kao stalak za setlistu.
Arti je malo sjedio, malo stajao. Uglavnom se cijeli koncert borio s mikrofonom i stalkom, a tek se jednom prošetao lijevo i desno po pozornici. Glas mu nije kristalno čist kakvog pamtimo sa starih studijskih i "live" snimki, no tko je to i očekivao nije bio dobro upoznat s ovom glazbenom legendom.
Arti je izveo koloplet predivnih balada, a između svake je dodavao crtice iz svoje duge karijere. Pričao je o početcima s Paulom Simonom, o suradnji s Jackom Nicholsonom, o skladateljima koje najviše cijeni i još mnogo čemu. Bilješke je vadio, kako nam je na početku objasnio, iz svoje buduće autobiografije na kojoj trenutno radi, a koja bi trebala biti objavljena iduće godine. Negdje pred kraj koncerta je želio razjasniti i svoj odnos sa Simonom govoreći da ne vjerujemo onome što mediji pišu, da je sa Simonom u odličnim odnosima te da je on osoba koja je puno utjecala na njega. Često se vraćao Paulu Simonu, bilo da ga se sjetio pjevajući pjesmu i u šali dobacio "hajde Paul, izađi na pozornicu" ili pak navodeći ga kao jednog od tekstopisaca i skladatelja koje najviše cijeni. Lijepo je bilo čuti te riječi i slušati koliko mu znači to prijateljstvo i godine provedene s njim, ako ne zbog onog ljudskog, a onda zbog mogućnosti ponovnog nastupa "starih prijatelja" i nastavka prekinute zajedničke turneje zbog Artijevih problema s glasom.
Koncert je otvorio krasnom baladom Poem on the Underground Wall, nastavio sjetnom i lijepom April Come She Will da bi uvodni tris zaokružio svevremenskom The Boxer. Pjesme su minimalno prearanžirane i prilagođene, a Arti je vješto plovio unutar zadanih granica svojih glasovnih mogućnosti, bez napora, mirno, suvereno i sigurno. Nije bilo nimalo teško prepustiti se ugođaju, slikama i bojama koje su oslikavali prekrasnom tonovima kojima su ispunjavali prostor i dopirali do svakog posjetitelja. Krenule su All I Know, jedan od dva najveća samostalna hita, Scarborought Fair (za koju je priznao da je tek nedavno shvatio koja je poruka pjesme), a nedugo zatim i emotivno nabijena Bright Eyes.
"Studirao sam Arhitekturu na Columbiji, a Simon je znao dolaziti do mene kada bi imao kakvu pjesmu. Toga dana došao je u moju studentsku sobu i kazao je "mislim da je ovo najveća pjesma koju sam napisao", bila je to šesta pjesma koju mi je donio." svjetla su obojala pozornicu u tamnije plavo i krenula je Sound Of Silence. Neopisiv je osjećaj čuti u živo pjesmu koju ste toliko puta čuli, toliko kaseta s njom izlizali i koja je bila dio tolikih kompilacija da ju više i ne možete slušati kao nekada, a koja je opet toliko bitna u definiranju glazbenog puta koji ste odabrali kao svoj, da ju nikada nećete moći ignorirati. A, eto, sada kao da se ponovno rodila, kao da sam ju opet otkrio, kao da sam ju po prvi puta čuo. Neopisivo.
Koncert je završio s Kathy's Song i Bridge Over Troubled Water, za koju je napomenuo da obzirom da na pozornici nemaju klavir još uvijek eksperimentiraju s njom. Na bis se vratio sam i bez pratnje izveo tradicionalnu dječju večernju molitvu "Now I Lay Me Down to Sleep".
Koncert je trajao svega 1 sat i 10-ak minuta. Ne sjećam se da sam ikada prisustvovao kraćem samostalnom koncertu nekog izvođača, ali količina pozitivnih emocija i energije toliko je snažno djelovala da nitko te večeri nije izašao nezadovoljan. U tih 70-ak minuta dobili smo više nego kod nekih koncerata dvosatnog trajanja.
Hvala ti Arti! Nadam se da ćemo se ponovno sresti na večeri sličnoj, pa može i istoj ovoj. Bilo je krasno i ne bi smetalo da se ponovi pa makar i u istom aranžmanu.
Setlista
A Poem on the Underground Wall
April Come She Will
The Boxer
Perfect Moment
A Heart in New York
All I Know
Scarborough Fair
The Side of a Hill
Homeward Bound
99 Miles From L.A.
Bright Eyes
Real Emotional Girl
For Emily, Whenever I May Find Her
The Sound of Silence
Kathy's Song
Bridge Over Troubled Water
Bis
Now I Lay Me Down to Sleep
U živo smo slušali i Paula Simona u kombinaciji sa Stingom. Kako je bilo na tom koncertu provjeri OVDJE.
