Ovim koncertom Antenat je ušao u desetu godinu postojanja, što se pokazalo plodnim prošle godine kada su objavili svoj prvi CD, Subbing. Prošlo ljeto su sa svojim pjesmama upoznali i stranu publiku, nakon što su odradili prvu europsku turneju i pokazali da i mi imamo zasluženo mjesto na svjetskoj sceni.
Koliko je život lijep, uvjerila sam se odmah na početku, čim sam kupila zadnju kartu. Iza mene su ostali neki razočarani momci, ali, koliko sam poslije vidjela, i oni su se već nekako snašli. Koncert je u prepunom KSET-u počeo oko pola jedanaest i trajao sat i pol. Mislim da je time zadovoljena moja godišnja kvota odlaska u KSET, uzimajući u obzir i dalje jednako bahate i bezobrazne redare koji su bili jedini trn u oku kad sam saznala za koncert. Ali dobro, na sve to sam ubrzo zaboravila čim su nas prvi zvuci odvukli od šanka u gužvu.
Nakon početnog zagrijavanja, atmosfera se dignula najavom, kako kažu, trash pjesmice Moment i od onda se, nekako uz izmjene novijih i starijih pjesama, zadržala do kraja. Nije dugo trebalo da se dobro raspoložena publika dodatno opusti i uživa u provjerenoj kvaliteti koja je te večeri posebno došla do izražaja povremenim improvizacijama.
Godini u kojoj bend navršava veliki, dvoznamenkasti, deseti rođendan, bila je posvećena pjesma Ima nas dovoljno. Ubrzo, ali na kratko, na pozornici se, po prvi put, pojavio i Juri iz Stillnesa i, onako iz pozadine, bilo je zanimljivo gledati reakcije iznenađenih ljudi na pojavu Nenada i Jurija na istom mjestu. Rekla bih da je time više bila oduševljena ženska populacija u klubu, ali iz viđenog, to bi bilo sasvim pogrešno.
Iako su se već nakon nešto više od sat vremena pokušali povući, dobro raspoložena i rasplesana publika to im nije nikako dopustila i jednim dugim i neumornim pljeskom vratila ih je na pozornicu. Izveli su još dvije pjesme, od kojih je jedna bila Temapa, a na drugoj se opet iz prvih redova pojavio Juri i pridružio u oživljavanju duha Boba M., pjesmom Mr. Bobby.
Ponovni uporni pljesak nije urodio plodom i nakon nekog vremena shvatili smo da je vrijeme da odustanemo. Naravno, kako to već bude, red pred WC-om se stvorio u par sekundi, ali jedina dobra stvar koju sam čula je bio osvrt jedne žene na koncert u kojem je rekla da je bilo ok, ali joj se u Križevcima više svidjelo. Dakle, Klube, što čekamo?
Nakon svega, žao mi je što je tako kratko trajalo, jer ipak su svi ti ljudi došli samo radi njih, ali moram priznati da su se i oni dovoljno potrudili pokazati najbolje u tih sat i pol. Nikakvih zamjerki, osim trajanja, na koncert nemam, veselim se sljedećem, samo da se u međuvremenu na rasporedu nađe i nešto više novih stvari. Što se kluba tiče, zbogom, zatvaram njihova vrata do sljedećeg stvarno predobrog benda radi kojeg ću zanemariti prostornu činjenicu.