Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

endless-riverImao sam tu priliku i sreću da sam se našao među desetak izabranih koji su prvi u Hrvatskoj preslušali dugo najavljivani album grupe "Pink Floyd", poseban po tome što je, zahvaljujući očuvanim snimkama starim dvadesetak godina, ponovno okupio, to jest doslovno oživio, onu postavu "Pink Floyda" koja je snimila posljednja dva dosadašnja albuma, jedina nakon što je Roger Waters napustio grupu a David Gilmour stekao pravo da s ostatkom grupe zadrži ime "Pink Floyd".

Kao datum izlaska ovoga albuma najavljen je 7. studenoga. U Hrvatskoj će ga toga dana učiniti dostupnim svim audiofilima diskografska kuća "Dancing Bear". No, točno dva tjedna prije toga dugo iščekivanoga dana, u petak 24. listopada u 11 sati, u zagrebačkom hotelu "Sheraton", u maloj hotelskoj sobi "pet sa pet", u sklopu sajma "Zagreb Audio Video Show 2014", "Dancing Bear" je rijetkima omogućio ekskluzivno, prvo preslušavanje tog albuma, "The Endless River", u "strogo kontroliranim uvjetima", "bez suvišnih svjedoka" i bez mogućnosti da njegovu snimku nose kući na "ponavljanje i utvrđivanje gradiva", kako bi ga mogli samo po sjećanju i brzim zabilješkama prokomentirati uoči izlaženja.

Bubnjar Nick Mason sigurno je vrlo sretan i ponosan što je dočekao da ponovno zasvira pod imenom "Pink Floyd" i tako potvrdi epitet jedinoga pravoga člana grupe koji je s njom snimio svih petnaest studijskih albuma, a i sve ostale. David Gilmour je zaslužan što se album uopće pojavio u tom obliku i u toj postavi, jer je sačuvao oko dvadeset sati neiskorištenih snimaka, iz doba kada se, dobrim dijelom na njegovom brodu "Astoria" na Temzi, stvarao do sada posljednji album, "Division Bell". Od tih je snimaka uz prijedloge, sugestije i pomoć još nekih glazbenika čiji je ukus i izbor uvažavao, "konstruirao" ovu suvislu glazbenu fantaziju koja traje pedesetak minuta (bar u verziji koju smo mi slušali). Pokojni Richard Wright čija se šesta obljetnica smrti navršila 15. rujna, glavni je razlog, odnosno njegova je, za "Floyde" tragično prerana, smrt bila pokretački motiv za nastanak ovog albuma, odnosno odredila je da bude baš takav, sumoran i psihodeličan.

Kao vodič kroz album dobili smo popis skladbi koji je iznenađujuće dugačak, naime u tih pedesetak minuta stalo je čak 18 naslova, dakle u prosjeku im je duljina manja od tri minute. To samo sugerira da je album konstruiran od kratkih segmenata, od "ficleka" koje su Gilmour i njegovi pomagači u produkciji povezali u jednu cjelinu s tako suptilnim i teško uočljivim prijelazima da smo se prilikom slušanja mogli igrati pogađanja koji broj upravo slušamo.

Za one koji dobro poznaju razvoj, glazbene mogućnosti i sklonosti "Pink Floyda", te njihov opus, ako su uz to dobro pratili informacije o tome kako se radi ovaj album i s kojim idejama i namjerama, ovaj uradak je upravo takav kakav su mogli zamisliti, bez većih iznenađenja. Prepoznaju na trenutke i naznake glazbenih motiva koji su već objavljeni i afirmirani na ranijim albumima, prepoznaju ugođaj i produkciju, na trenutke varijaciju i reciklažu već iskorištenih poznatih motiva, prepoznaju "rukopis" "Pink Floyda". Ne samo s posljednjeg albuma, odnosno s posljednja dva albuma nego i iz ranih radova. Ovo je "šetnja" kroz čitav dosadašnji opus grupe.

U razdoblju "vladavine" Rogera Watersa glazba grupe sve je više bila potiskivana u drugi plan, zatrpana i preplavljena sve većim Watersovim bujicama riječi. Odlaskom Watersa, glazba je ponovno dobila priliku da se razmaše, zahvaljujući i drugačijem karakteru Gilmoura, bravuroznog gitarista i melodičara, škrtog i lijenog na stihovima, koji je ne samo vratio Wrighta u grupu, nego mu i dao priliku da se ponovno "rasvira". Waters je svojevremeno svojim "Final Cutom" riječima ušutkao i sputao glazbu, a Gilmour trideset godina kasnije izvodi svoju verziju "Final Cuta" u kojem glazbom sputava i ušutkava riječi. Možda mu i nije bila namjera tako ekstremna da svega jedna, posljednja skladba bude pjevana, jer je pozvao u pomoć suprugu Polly Samson da piše stihove, ali je ona odlučila da je sasvim dovoljno da napiše samo tu jednu pjesmu, koja se zove "Louder Than Words". Jedinu s albuma objavljenu u javnosti prije njegovog objavljivanja.

Gilmour i Mason kao i ostali prateći glazbenici imaju trenutke svoje razigranosti, ali jedini kontinuum kroz čitav album je zvuk Wrightovih klavijatura koje su uvijek bile najzaslužnije za karakterističnu punoću i orkestriranost zvuka grupe.

Dvadeset smo godina čekali nastavak i konačni završetak. Očite su, naime, veze s prošlim albumom, prije punih dvadeset godina, ponovna pojava specifičnog glasa karizmatičnog fizičara Stephena Hawkinga koji preispituje početak i kraj svijeta, te naziv albuma "The Endless River", jer "Division Bell" je, kao najava ovog rekvijema, osim crkvenim zvonom, završio stihovima Polly Samson:

                           With friends surrounded
                           The dawn mist glowing
                           The water flowing
                           The endless river
                           Forever and ever.

Beskrajnom rijekom već više od šest godina plovi skromni i samozatajni "čovjek-orkestar" "Pink Floyda", Richard Wright. Evo ga tamo na omotu albuma, vidimo ga s leđa kako uspravan stoji u krhkom čamčiću i vesla beskrajnom nebeskom rijekom kroz valove od oblaka. U grčkoj je mitologiji rijeka Stiks činila granicu između živog i podzemnog svijeta, pa bi se duše prevozile poprijeko, s jedne obale na drugu. Ali Wright ne prelazi na drugu obalu, ne pada u Had, on ostaje "forever and ever" negdje između, ploveći između dvije obale, uzduž rijeke, beskrajne kao što je i glazba. Album je tužan i sumoran, njegovi su tonovi mračni i lijeno se valjaju. Ali tako mora biti, jer to nije bilo kakva glazba. To je (nedovršeni) rekvijem za jednoga čovjeka koji ga je, poput Mozarta, sam sebi napisao i odsvirao. A mi možemo izabrati hoćemo li ili ne da to jednoga dana bude i rekvijem za nama.