Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852

Znate li što se krije iza "računa": 2 puta 2+1 u 81? Ovom tajanstvenom "matematikom" najkraće se može izraziti vrlo jednostavna i jasna trijumfalna statistika: prvo su planirana dva koncerta povodom četrdesete obljetnice Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski" 15. i 16. prosinca prošle godine, pa je zbog "velike potražnje" dodan još jedan koncert 17. prosinca. "Veliki interes" pojavio se ponovno nakon samo dva mjeseca i utanačena su dva nova datuma za posve isti koncert, 3. i 4. ožujka. Odmah se pokazalo da i to još nije dovoljno, pa je dodan još jedan termin: 5. ožujka, u koji se konačno stigao ukrcati i "računovođa" ove statistike. Sve se to zbilo u samo 81 dan. Rezultat "računa" je 13,5 što znači da je u manje od tri mjeseca Đorđe Balašević u prosjeku svakih trinaest i po dana u "Lisinskom" održao po jedan gotovo četverosatni koncert! To je 24 sata nastupa, ali na istom mjestu!

Đole, dakle, može napraviti veliku turneju i tako da se nikamo ne miče, pa mu ne treba niti vozni park niti cirkuska "šatra". "Odlazi cirkus" tako sve više postaje pjesma koja se na kraju izvodi samo zbog tradicije, jer i mnogi dijelovi teksta ne opisuju na odgovarajući način niti sadržaj predstave niti što publika misli o njoj. Đole i njegova ekipa uredno je mogla ostati stanovati ova tri mjeseca u luksuznim apartmanima kojima dvorana raspolaže za svoje najviše goste izvođače.

Lijepo je to, malo za promjenu, doživjeti Balaševićev show u jednom tako "elitističkom" prostoru kao što je "Lisinski", pa sjediti na mekanom stolcu u toploj "mirišljivoj" i čistoj dvorani, gdje nagib gledališta omogućava ama baš svakome da mu nitko ne smeta u pogledu na čitavu pozornicu i praćenju svih burnih zbivanja na njoj. Gdje svi šutke i mirno sjede kao u kazalištu i napeto prate "dramu". Gdje bi i pad igle na pod izazvao incidentnu buku. Velika je to razlika od, svojedobno davno, na primjer, stajanja na školskom igralištu u Koprivnici, u gužvi u kojoj ispuštena igla ne bi ni mogla pasti na asfalt, gdje je stalno neko "meškoljenje", jer stalno netko nekamo "mora" ići, uz buku i dovikivanje, pod otvorenim nebom koje se i previše otvorilo, pa je lijevalo kao u biblijskom potopu, a pozornica se činila daleko kao u bajci, iza sedam brda i sedam još viših brda, naime iza sedam dvometraša i sedam djevojaka na ramenima svojih momaka. (Tako je svagdje kad se koncert odvija na sportskim terenima, a Koprivnicu spominjem samo zato jer se tamo svemu tome još pribrojio i nezaboravni prolom oblaka.)

Da, ali taj se elitizam i plaća! Jedinstvena cijena ulaznica od 280 kuna baš i nije primjerena onom "malom čovjeku" kojemu je Đoletov opus, recimo, namijenjen. "Treća smjena" nekada ne bi mogla doći na koncert, jer je u to vrijeme bila na poslu. Sada, kad bi mogla doći, jer posla više nema, usporedo s visoko postavljenom "letvicom" kvalitete, postavljena je i "letvica" cijene koju "večiti krivci", "umorni livci" i "proleteri" ne mogu preskočiti da bi čuli pjesmu o sebi. Ostali su vani da "vraćaju tuđi dug". Njima za utjehu, te pjesme ovoga puta, možda baš zato, nije bilo na repertoaru.

Tako bi publika sa svih šest koncerata stala u jedan koncert u "Areni", što se već događalo, pa bi cijena vjerojatno bila i povoljnija. Možemo se samo nadati da će tako uskoro opet i biti. S druge pak strane, nikad se ne zna koliko ima publike koja je došla samo zato što se to događa baš u "Lisinskom" jer nemaju običaj posjećivati koncerte u sportskim dvoranama gdje su sasvim drugačija pravila ponašanja i vladanja. Osim toga, znamo mi i za još skuplje koncerte Balaševića namijenjene našoj publici, pa ih je "izdržala", kada smo devedesetih razvijali slovenski turizam i uz troškove ulaznica imali i bar iste troškove goriva do Ljubljane ili Maribora.

Što se samoga koncerta tiče, kako je to šesti u nizu iz iste serije na istom mjestu, još od 15. prosinca prošle godine, možemo se referirati na naš izvještaj (druge autorice) objavljen nakon prva tri koncerta. Sve iz tog članka vrijedi i sada, a mogu samo dodati:

Scena je bila vrlo jednostavna, a vrlo zanimljiva: kulisa koja prekriva orgulje jest velika fotografija stare kućice maloga grada i dvije ulice koje se račvaju i odlaze u daljinu, a pozornica se onda u tu sliku uklapa kao mali intimni gradski trg na kojem se nalazi nekoliko starih gostioničarskih stolova i stolaca, čak i jedan stari bicikl naslonjen na uličnu svjetiljku. Sumrak je, pa je atmosfera plavičasta, uz žućkasto-narančasta svjetla svjetiljki. Nekoliko stepenica vodi prema kućici uzdignutoj od ulice i sav taj prostor će koristiti glazbenici koji se ponašaju kao da publike uopće nema, kao da su sami i sviraju sami sebi. S Đoletom ima ih čak sedamnaest! Jedan je od njih pridruženi, jer su ga "pokupili" tu u Zagrebu, a to je gitarist Nikša Bratoš koji se priključuje Balaševiću kad god je u Zagrebu. Ostali su vrhunski svirači raznih instrumenata, od instrumenata tipičnih za rock-band do kompletnog tamburaškog sastava. Istaknuti instrumenti koji imaju zapažene solističke dionice su violina (Ignac Šen), saksofon, klarinet, truba i harmonika. Đole je posebno naglasio kako je bilo vrlo teško naći harmonikaša koji ne svira "narodnjački", nego "urbano", šansonijerski. Posebno treba istaći, naravno, pouzdano virtuoznog profesora Sašu Dujina na klaviru.

Glazbenici se na pozornici "druže" po "sekcijama" ili su osamljeni. Dvije glavne "sekcije" su "rock sekcija" i tamburaši. Kako je repertoar sastavljen od vrlo različitih pjesama koje zahtijevaju različite instrumente i aranžmane, oni glazbenici koji trenutno ne sviraju "utapaju" se u kulisu, šeću se u pozadini, ili stoje zajedno kao da razgovaraju, ili se izležavaju na stepenicama ili sjede za stolom i kartaju. Mali trg vrvi životom, "movingom", a s njega se stalno čuje svirka i pjevanje u svim mogućim kombinacijama instrumenata.

Potrudio sam se malo više opisati scenu i događaje na njoj, jer na svih šest koncerata iz ove "serije", "Pa, tamburama mangupi prepreče put", "fotografski" dio redakcije našega portala nije smio unijeti svoje rekvizite u dvoranu, pa tako niti u prošlom niti u ovom izvještaju naše članke ne prate odgovarajuće fotografije. A naziv koncerta je možda nekome dao krivo naslutiti da će koncert biti "tamburaški". Tambure čine samo dio ansambla i dio aranžmana i dominiraju u manjem broju pjesama.

Balašević uvijek ima novih priča, pa i oni koji ne propuštaju nijedan njegov nastup ne mogu ga kritizirati da se previše ponavlja. Naravno da, računajući uvijek na neku novu publiku, koristi priliku za ponavljanje nekog starog uspjelijeg "štosa" ali i to je zanimljivo onima koji ga već znaju, jer je uvijek "recikliran", s nekom varijacijom. Od novijih priča možemo istaći onu o služenju vojnog roka u Zagrebu, kad ga u vojničkoj odori nisu pustili u "Saloon" iz kojeg je odjekivala njegova "Mirka" koju smo potom i čuli.

Kompletan repertoar izvedenih pjesama donosimo na kraju ovog članka. Iz njega se vidi da je izostalo mnogo njegovih očitih "hitova", ali kako Đole nema slabe pjesme ili pjesme koja nema neku naročitu svrhu i razlog, baš je dobro da drži "na životu" gotovo sve svoje pjesme. Čak je izveo i jednu od onih nekoliko (također vrlo lijepih) pjesama koje sadržajem (recimo) više ne odgovaraju ovom povijesnom trenutku, zlokobnu i potresnu "Samo da rata ne bude", čija izvedba, nakon svega, danas možda djeluje ironično, ali kad nam objasni zašto i kako je uvrštava, onda je opet sve u redu. Konačno, primjećujem da ju je izveo odmah nakon pjesme s ratnom tematikom, "Galicija", a kako znamo, Galicija je dobrim dijelom u Ukrajini, pa nam ostaje nada da mu ponovna molba da rata ne bude uspije bar u ovom slučaju.

Na ovoj "zagrebačkoj turneji" Đole je odlučio da se i on posluži "nepotizmom" toliko uobičajenom svuda oko njega (samo taj je bez navodnika). U prvi je red ispred sebe, na najbolja mjesta, posjeo dio svoje najuže obitelji, suprugu i sina! Pa kako da mu zamjerimo kad je toliko pjesama posvetio njima! Red je da i oni jednom s najboljeg mjesta, neposredno, vide što i kako to za njih radi njihov "pater familias" kad ga nema kod kuće. Olivera, bivša plavuša, čak mu dođe na pozornicu dati poljubac, a sin, onaj mali kojem je na ovom koncertu otpjevao "Uspavanku za dečaka" s albuma "Na posletku...", samo ustane da ga vidimo kako je prvi u obitelji premašio visinu 1,80.

Tek na bisu poredaju se svi glazbenici ispred nas, sjedeći jedan do drugoga, kao đaci, kao maturanti glazbene škole na svečanom završnom koncertu, pa nam i tako nešto odsviraju da ih konačno vidimo pod punim bijelim svjetlima pozornice, a Đole ih predstavi jednog po jednog, ponosan na svoje odlikaše. Nakon toga opet se raštrkaju po bini, da bi Đole i Duje započeli završnu himnu "Odlazi cirkus" kojom ispraćamo Đoleta sa scene, uz snažne i prodorne tonove trubača visoko na stepenicama pod starom kućicom na kulisi koja sakriva orgulje prelijepe dvorane "Vatroslav Lisinski" u svečanom raspoloženju.

 

Setlista

Remorker
Berba 59
Otilija
Na pola puta
Lepa protina kći
D-mol
Galicija
Samo da rata ne bude
Osmeh se vratio u grad
Čivutski vrt
Ljubav ne pobeđuje
Tvoj neko
Devojka sa čardaš nogama
Anita
Slabo divanim Mađarski
Ljudmila
Poslednja nevesta
Uspavanka za dečaka
Miholjsko leto
Provincijalka
Ljerka
Mirka
Aco braco
Nevolem
Sin jedinac
Marim ja

Bis
Ringišpil
Bože Bože
Lađarska serenada
Portret života mog
Odlazi cirkus