Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Ako glazbenog karizmatika zamislimo kao osobu koja je poput aerolita sposobna autoritativno i s lakoćom šetati glazbenim rajskim vrtom neprestano otvorenim između neba i zemlje, onda toj osobi u njenim lutanjima beskrajnim prostorom, svakodnevno ispunjavanim notnim crtovljem, ni u jednom slučaju ne smijemo pridodati objektivnost u poimanju i priznanju njene vrijednosti. A svakoga onog koji je u najlucidnijim trenucima svog stvaralačkog impulsa sposoban do srži spoznati svoje najdublje JA – treba bez rezerve nazvati genijalcem.

Ali kad objektivnost zamijenimo subjektivnošću, snažnoj stvaralačkoj individualnosti lako je pridodati status ikone, baš kao i besmrtnosti. A sve to, i još mnogo više, sasvim subjektivno mogu zalijepiti jednom i jedinom - Peteru Brianu Gabrielu.

Još od vremena Genesisa bio mi jedan od najomiljenijih likova britanske progresivne glazbene scene. Vladar pozornice, svojim je ludim kostimima i šminkom postavio nove standarde prerušavanja u nove identitete. Njegov specifičan vokal i jedinstveni glazbeni izričaj po prvi put me „pogodio“ slušajući The Knife, i od tada sam njegov vjerni sljedbenik. Za njega i Genesis vrijedi poznata rečenica iz spaghetti westerna: Došli su tiho i ušli u legendu.

Razočaranje zbog otkazanog zagrebačkog koncerta ubrzo je zamijenio novi ushit saznanjem o njegovom beogradskom koncertu. Jer to je još samo dodatnih tristotinjak kilometara koje moram prijeći da bih se susreo s legendom. I to ne samo jednom, budući da u pratećem bendu susrećemo imena poput Tonya Levina na basu, Davida Rhodesa na gitari, Davida Sanciousa na klavijaturama, Manu Katchea na udaraljkama, te Jennie Abrahamson i Linneu Olsson u funkciji pratećih vokala.

Dobrano popunjenoj Areni (otprilike 5000 ljudi, od kojih je većina ipak pripadala sijedim glavama - generacija pedesetih), Anđeo Gabriel ukazao se prvi put najavljujući kao warm up svoja dva ženska slavuja - ranije spomenute prateće vokale. Svaka od njih izvela je po jednu autorsku kompoziciju, prilično osebujne naravi, u maniri world music, kao stvorene za podlogu u nekom fantasy filmu.

Nakon petnaestak minuta uslijedilo je drugo i konačno ukazanje: odjeven u crno, najavljuje u zafrkantskom stilu redoslijed koncerta kojeg je podijelio u tri dijela. Prvi, akustični, kao predjelo, zatim električni kao glavno jelo, a na kraju, tko preživi prva dva, kao bonus dobiva i desert – cijeli album SO.

Erupcija oduševljenja pojačana je njegovim rječima: hvala lipa. Pa nije vraga da mu je netko usred Beograda podmetnuo u tekstu djelić Dalmacije (ili se to meni ipak učinilo)?! Zahvalio se i svima koji su došli s otkazanog zagrebačkog koncerta, da bi mrga do mene zaurlala I iz Sofije!!! A potvrda njegovoj promociji world music, kao i njegovoj svjetskoj popularnosti, očitovala se kroz prisustvo četiri Španjolca ispred mene i dva Talijana iza mene.

Akustični dio konačno započinje s OBUT u kojoj mu se pridružuje Mr. Tony Levin. Cijel bend (opet u akustičnim verzijama) uključuje se u Come Talk To Me i Shock The Monkey kada nastaje prva interakcija između benda i publike koja je cijeli parter podigla na noge u ritmu muzike za ples. Dobro raspoloženje nastavilo se u urnebesnoj Digging In The Dirt, opet sa zbornim pjevanjem refrena, pojačano svjetlosnim efektima šarajućih reflektora.

Nakon laganijih Family Snapshot i Secret World, uslijedila je pomalo psihodelična The Family and the Fishing Net s aktivnom ulogom pet svjetlosnih kranova koji su okružujući Gabriela stvorili kaotičnu atmosferu neke daleke budućnosti u kojoj je izvjestan sukob između robota i ljudi. Poznato? Naravno, takva scena viđena je u serijalu Terminator.

No Self Control s pomalo jazzy ugođajem bila je uvod u još jedno općenarodno veselje - naravno, Solsbury Hill s njegovog prvog albuma. Glavno jelo završilo je laganicom Why Don't You Show Yourself, da bi obećani desert otprve bio prepoznat i prije nego je odsviran. Naime, crvena boja koja je prekrila cijelu pozornicu jasno je dala do znanja da slijedi Red Rain u kojoj su Levin i Katche odradili lavovski dio posla. Intezitet koncerta pojačan je do vrhunca u, pod utjecajem Tamla Motowna, poznatoj Sledgehammer, uz koju je vezana činjenica da je to bio najgledaniji video u povijesti MTV-a, a ujedno i jedan od vrhunaca koncerta.

Vrlo me zanimalo tko će od dvije mlade i zgodne Šveđanke preuzeti ulogu nezamjenjive Kate Bush u još jednom njegovom „evergreenu“, Don't Give Up. Čast je pripala Jennie Abrahamson koja je to teško breme otpjevala na oduševljenje cijele dvorane. Kristalno zvučan glas koji je na trenutke podsjećao na Katein, brzo je prepoznat i adekvatno nagrađen. A njih dvoje nastavili su pjevati naslov u brzom ritmu u pomalo funky stilu uz aktivno prisustvo publike.

Mercy Street (inače posvećena američkoj pjesnikinji Anne Sexton) započela je a capella, a Gabriel se svojim pjevanjem iz ležećeg položaja potrudio dati dodatnu notu dramatičnosti.

Big Time opet je pokrenula publiku, a Linnea Olsson svojih je pet minuta dočekala u This Is The Picture (inače nastaloj u suradnji s Laurie Anderson), da bi „službeni“ završetak koncerta pripao odličnoj In Your Eyes, opet s fenomenalnom Jennie i „novootkrivenim“ vokalom, dubokim basom Levinea kojemu je Gabriel prepustio pjevanje refrena.

Otišli su sa scene, da bi se nakon par minuta uslijed frenetičnog traženja publike vratili na očekivani bis.

Uslijedila je scenski iznenađujuća The Tower That Ate People u kojoj je Gabriel bio „progutan“ od strane imaginarnog tornja, da bi sam kraj koncerta pripao očekivanoj himni posvećenoj borcu za ljudska prava, Južnoafrikancu Steveu Bikou, koji je u toj misiji izgubio život.

Sa scene prvo odlazi Gabriel, pa ostali članovi benda, da bi na kraju ostao sam monsieur Manu Katche koji je svojim bubnjevima dodatno naglasio dramatičnost ionako monumentalne atmosfere.

I tako je završilo druženje s mojim (i ne samo mojim) omiljenim likom, jednim savršenim koncertom u kojem je opetovano dokazano kako Gabrielova generacija glazbenika zasigurno nije GMO uzgajana, jer se takva energija, samouvjerenost i nevjerojatno kvalitetna svirka mogu naći samo kod „djedica“ kao što su Gabriel i društvo.

I na kraju, beogradski koncert snimao se za službeni video, a saznao sam da je navodno sam Gabriel kazao kako mu je ovo bio najbolji koncert turneje. S obzirom na viđeno, ništa neobično i sasvim očekivano.

Setlista

Acoustic
OBUT
Come Talk to Me
Shock the Monkey
Family Snapshot

Electric
Digging in the Dirt
Secret World
The Family and the Fishing Net
No Self Control
Solsbury Hill
Why Don't You Show Yourself

So
Red Rain
Sledgehammer
Don't Give Up
That Voice Again
Mercy Street
Big Time
We Do What We're Told (Milgram's 37)
This Is the Picture (Excellent Birds)
In Your Eyes

BIS
The Tower That Ate People
Biko