Rise Against sam gledala  2010. na INmusic  festivalu u Zagrebu, no moram priznati da se njihovog nastupa uopće ne sjećam te da me se očito i nisu baš dojmili. Možda je to bio i jedan od razloga zašto sam ponovno otišla na njihov koncert, jer gledati ih na festivalu na kojem osim njih ima još nekoliko bendova koje želim vidjeti u isto vrijeme i gledati samo njihov nastup u klupskom prostoru nije isto. Nisam znala da će ovaj koncert u Parizu biti „rani koncert“, tj. da će početi na vrijeme i završiti rano, pa sam odlučila pogledat utakmicu (Hrvatska – Italija (1:1)), te nakon utakmice lagano krenuti na koncert. Nisam priznajem, trebala ići baš tako lagano, jer sam naime zakasnila oko pola sata i to ne na predgrupu, engleski bend Gallows, već na Rise Against.

U klubu, Le Bataclan, već sam gledala Paradise Lost, koncert koji je došao pogledati i James Hetfield, pjevač Metallice, tako da sam znala da će u klubu bit vruće, ali baš da će biti pakleno nisam imala pojma. Tako da čim sam ušla započela sam skidanje jakne, šala i majice i očito sam doživjela toplinski šok jer mi je merch tip Rise Againsta čim me vidio dao bocu vode. Tada sam se progurala naprijed da upijem atmosferu, no uz to sam upila i znoj svih onih oznojenih klinaca koji su naprijed skakali. Vrućina i golotinja su me podsjetili na one davne dane u zagrebačkoj Tvornici kada se nije moglo disati od vrućine i kada je zrak postao ljepljiva mješavina znoja i alkoholnih para (barem na koncertu Sepulture 2003. ili 2004?)

Ono što me se dojmilo su bili redari koji su prve redove polijevali vodom i dijelili im vodu da piju kako se ljudi ne bi onesvijestili. Baš ljubazno i profesionalno, što kod nas ne znam da li sam ikada doživjela.

No, dojmili su me se i Rise Against. Nastup im je bio energičan, navodno malo preglasan, ali savršeno odrađen. Koncert su otvorili pjesmom Survivor Guilt s njihovog najnovijeg albuma Endgame iz 2011. (nabavila setlistu pa znam), nakon čega su uslijedile pjesme s albuma The Sufferer And The Witness, a ja sam taman stigla na Re-education s albuma Appeal to Reason, koju je publika otpjevala u glas sa pjevačem Timom McIlrathom.

Nastavili su hitom s albuma Endgame, pjesmom Satellite, a nakon pjesme Prayer of the refugee otišli su sa pozornice i vratili se na bis na kojem je pjevač  odsvirao dvije akustične pjesme Audience of one i Swing the life, nakon čega su nastavili s energičnim melodičnim hardcorom i predstavili još nekoliko pjesmama s novog albuma. Komunikacije s publikom nije nedostajalo, pjevač je zahvalio svima što su došli i konstatirao kako je trebalo puno vremena da se ljudi zainteresiraju za njihovu glazbu u Francuskoj, te napomenuo kako su svi koji su došli sada dio Rise Against obitelji.

Iako su ponovno otišli i vratili se na drugi bis, jer naravno nisu još odsvirali Savior, pjesmu koju su svi željno iščekivali, u nijednom trenutku nije se činilo kao da je sve programirano, iako su svirali točno sat i pol, kao što su i predvidjeli. Za kraj su pozvali publiku da se spusti sa balkona i pridruži publici u parteru, te odsvirali pjesmu Savior, na koju su zasigurno nekima potekle suze od sreće. Moram priznati da su mene oduševili, toliko pozitivan i energičan bend koji ima odličan odnos sa publikom, bend koji se bavi političkom i socijalnom tematikom, koji zagovara prava životinja, koji živi straight edge filozofiju (osim bubnjara navodno) , pružio je koncert o kojem će svi koji su bili tamo pričati još dugo i sa nestrpljenjem čekati da ponovno dođu u Pariz. Osim mene, ja ću čekati da dođu u Zagreb.a