Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Đorđe Balašević

Nakon dugih šest godina, kantautor iz Novog Sada, kako on sam sebe zna predstavljati, došao je ponovno u barokni grad. Ili bolje rečeno, uplovio je u grad sa svojim novim bendom, tamburašima, Panonskom mornaricom.

Pravi fanovi prate Đoleta od koncerta do koncerta, nebitno u kojem gradu i državi se nalazi, tako da je jučerašnja Arena na Dravi bila, kao i svaki njegov koncert, puna veselog i šarolikog društva koje je došlo odasvud.
Samim tim da je publika bila iz raznih krajeva, a ponajviše zbog samog izvođača, mislim da si Varaždin nije smio dozvoliti ovaj nedopustiv organizacijski propust. Koncert je kasnio,  a svi koji odlaze na Đoletove koncerte jako dobro znaju da to nikako nije uobičajeno za njega.

Kasnio je dobrih pola sata i nisam sigurna da su svi bili u dvorani kad je koncert počeo. Čekalo se za ulazak i po dva sata pa su ljudi bili jako ljuti i razočarani, pogotovo oni koji su odavno kupili kartu i čekali ovaj događaj s velikim nestrpljenjem. Na žalost to nije jedina zamjerka organizatoru. Punktova za piće je bilo dovoljno i dobro su bili raspoređeni, ali problem je bio u ljudima koji su bili raspoređeni na tim punktovima. Niti ih je bilo dovoljno, niti su bili dovoljno dobri (brzi) za posao ovakvog kalibra, pa je bilo i prepucavanja i ružnih riječi, što je mene osobno jako smetalo, a vjerujem da nisam jedina.

Ali, sve je to nebitno na kraju krajeva kad se podvuče crta jučerašnjeg koncerta. Panonski mornar i njegova energija i pozitiva, ta neraskidiva  pupčana veza između njega i publike, ta ljubav kojom se uvijek napuni svaka dvorana u kojoj se sretnu, to je nešto što se pamti. I to je ono što nam ostaje u srcima i što nije moguće doživjeti od nikog drugog osim od njega, jednog i jedinstvenog Đorđa Balaševića.
Razmazio nas je tokom godina toliko da nam nikad nije dovoljno i da bi smo uvijek htjeli još i još. Koncert je trajao tri sata i četrdeset minuta, što je uobičajeno za njega, po čemu je isto tako jedinstven i poseban koliko i po svojim vječnim stihovima. A da li je nama, publici to dovoljno? Nije, nikad nije, jer svatko od nas bi još možda htio neku pjesmu čuti ili jednostavno samo biti u tom društvu. Najboljem društvu, u društvu sa Đoletom.

Varaždin je imao čast slušat jučer i violinistu koji već godinama surađuje s Balaševićem, a ponekad mu se pridruži i na nastupima uživo. Ignac Šen je taj virtuoz sa neodoljivim osmijehom kojeg publika jako dobro poznaje i uvijek sa oduševljenjem prihvati.
Nabrajati pjesme koje smo slušali u nekoliko sati, ne bi imalo smisla. Set lista je bila više-manje ista kao na njegovim zadnjim koncertima. Koncertima kojima u stvari on uvodi publiku u drugi dan druženja, a to je večeras u 20 sati u istoj dvorani, i to je film Kao rani mraz.

Za kraj ovog izvještaja moram napomenut da od svih plišanih životinjica koje tradicionalno lete na pozornicu, kad krene pjesma Neki novi klinci, ovaj put jedna je bila malo drugačija. Očito se dopalo i samom Đoletu što se u toj gomili plišanih bijelih zečeva našao i jedan majmunčić, jer se za njega posebno zahvalio.
Zahvaljujem se i ja njemu na njegovoj volji da nakon toliko godina još uvijek priređuje ovakve spektakle, jer „Balaševićevi koncerti“ su više od koncerta, više od onog što bi bilo koje riječi mogle opisati.