{mosthumbviewer: images/SGvijesti_najave/2009/01/28/bruce.jpg, images/SGvijesti_najave/2009/01/28/brucem.jpg, Bruce Springsteen, Left} Uvijek kada Boss objavi album podigne prašinu u glazbenom svijetu. Ne zbog skandala niti zbog negativnog publiciteta, nego jednostavno zato što se njegovi album uvijek s nestrpljenjem iščekuju i zato što Bruce Springsteen gotovo nikad ne iznevjeri. Iako na uho djeluje jednostavno, kao što mu je i glazba jednostavna, pitka i melodična, Bruce kao sugovornik daleko je više filozofski raspoložen. Razgovor s Bruceom emitiran je u programu ARC Top 40 u eteru 2.programa Hrvatskog radija 2. i 9.ožujka.
Poslušajte i pročitajte odgovor velikog Brucea na pitanje kako uspijeva pisati za i o nekoj izmišljenoj osobi?
Znate, svatko od nas razumije bol. Patnju. No, nitko ne razumije kako je to zapravo star posao, staviti se u kožu nekog drugog. Obući njegovu cipelu na jednu, dok na drugoj nozi nosiš vlastitu cipelu. (smijeh) Znate. Evo kako to ide. Ovu pjesmu si približavam na meni blizak način, povezujem ju s nečim što sam i sam osjetio, s nečim u što vjerujem i o čemu mogu pisati. Ako ne mogu pisati o tom, onda Vam ne mogu niti napisati pjesmu. Vašu pjesmu, ne mogu napisati takvu pjesmu. Svatko od nas, još od svoje 12 godine razumije emotivnu štetu i što ona može učiniti nekom, baš kao i mogućnost uživljavanja u istu. Nemogućnost da se obraniš od stvari koje njeguješ. Uh, da u redu, takve će Vam stvari dati život, samo ako ih možete podnijeti. Ako možete s njima biti u istoj sobi, ako tamo možete biti sa njima. Zbog toga veći dio svog života provodimo bježeći od njih. Born to run, bježanje je jedna od mojih specijalnosti, znate. Pronalaziti svoj identitet u šteti koja Vam je učinjena to je vrlo, vrlo opasno. Pronalaziti svoj identitet u ranama, u svojim ožiljcima, na mjestima na kojima ste bili udarani. I onda ih pretvorite u medalju. Svatko od nas s istim ponosom nosi sa sobom stvari koje su mu učinjene. Ali, čast je u tome da ih baš Vi nosite, ....ima nešto transcendentalno u tome. Svatko od nas ima iskustva s takvim situacijama, ali ako ćete ostati živjeti u njima, ako ih učinite svojim životom. To je vrlo opasno. Takav život, život koji si Vi sami stvorite bit će veoma težak i nezadovoljavajuć. I to je Vaš svakodnevni izbor i svakodnevno iskustvo. U mojem vlastitom životu, ja sam izgradio znate, mnogo, mnogo...ali, ne zavaravam se da postoje neki dijelovi mene koji...koji, Hey, zapravo uvijek postoje neki dijelovi unutar nas koji nam to žele oduzeti. I, uh, uh, zato pjesma, ova pjesma, je upravo o tome. Ona govori o tome gdje možete pronaći čast u vlastitom životu.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2009/03/bruce/springsteen.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2009/03/bruce/springsteenm.jpg, Bruce Springsteen, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Osjeća li se Bruce ponekad kao dvanaestogodišnjak?
Ne postoji niti jedan dio vas kojeg možete ostaviti iza sebe. To se ne može učiniti.
Ne možete odstraniti niti jedan dio sebe. Možete se samo nositi sa svim svojim različitim djelovima.
Postoji automobil, on je ispunjen ljudima. Na njegovom stražnjem sjedištu sjedi dijete od dvanaest godina. Zatim mladić od 22. Pa četrdesetogodišnjak i pedestogodišnjak. Dakle, u automobilu je pedesetododišnjak kojemu ide poprilično dobro, četrdesetogodišnjak koji ponekad voli zeznuti stvari. Tridesetogodišnjak koji želi dignuti ruke s volana, dići nogu s papučice i jednostavno zabiti Vas u drvo.
To je zapravo u redu. To se nikada neće promijeniti. Ali, iz tog automobila ipak nitko ne izlazi. Nikoga nećete izbaciti negdje pored ceste. Vrata su zatvorena, brava zaključana, zapečačena, i to je u redu sve dok idete prema poznatom cilju. Ali, o tome tko vozi taj automobil ovisi hoćete li do tog cilja i stići. I ako je pogrešan momak za volanom, znate , možete očekivati sudar. Ključ je u tome da se krećete, krećete kroz život. Ne, u tome da ostavite te ljude iza sebe, da zaboravite te djelove sebe. Pokušavati biti dobri u upravljanju, nošenju sa svima njima. Poznajem ljude, koji ponekad kada žele promijeniti nešto u svojem životu, ne mogu to i učiniti. Objašnjavaju primjerice da kada bi prestali piti, više ne bi mogli biti u stanju pisati, zato što će muškarc u njima koji je pio i pisao tada nestati. Ukoliko se to dogodi gube dio sebe, ne znaju više tko su, ta osoba tada nestaje. Više nitko od njih bez nje neće nikamo ići. Nikada. Svi se oni nalaze u istom automobilu s nama, i to je vožnja. Vožnja života. Ali, tko je za volanom? Svi mi želite najnoviji model samog sebe za upravljačem, nadamo mu se. Dio sebe koji može uspjeti i odvesti nas na mjesto gdje želimo ići.
Prošlo je 36 godina otkad je Bruce Sprignsteen objavio svoju prvu ploču i još uvijek se ne skida s vrhova top lista. Što je to što vas još uvijek povezuje s obožavateljima?
Pisci koji bude interes u ljudima su pisci koji u sebi imaju ono nešto potrebno ljudima, nešto čime ih hrane. To su ljudi koji u vama bude interes. Elvis - čime je on hranio svoju publiku? Zašto je morao baš tako pjevati i tako se kretati? Zapravo, nešto je postojalo. Jerry Lee Lewis, tko se hranio njime, tko se hranio Hankom Williamsom?
Znate, postoji ono nešto. Johnny Lydon čime se on hrani...mislim kako mora postojati ono nešto što ljudi u vama nalaze zanimljivim, zanimljivim u vašem radu...nešto čime ih možete nahraniti. I zapravo je pravo pitanje kako se nositi sa tom činjenicom,da daješ nešto od sebe, i pritom ne dopustiti da te to dokraja izjede. Zato što se to vrlo lako može i dogoditi.. . I stoga, znate, moje ploče, moja glazba i, i ...nešto su što me čuva od tog. Od mogućnosti da budem izjeden. (smijeh) Najbolje što mogu. (smijeh)
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2009/03/bruce/springsteen1.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2009/03/bruce/springsteen1m.jpg, Bruce Springsteen, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Album Working On A Dream Brucea Springsteena za njega je novi, drugačiji zvuk – što je vas je motiviralo da napravite takvu ploču i što ste njom željeli postići?
Dugo nisam pisao ovako, volim ovu vrstu glazbe. Volim velike pop produkcije 60-ih, the Righteous Brothers, Walker Brothers. Volim te velike romantične ploče i tad sam sebi rekao – pa to je nešto što nisam napravio! Kad sam se vratio pisanju, to je sve čučalo u meni. Tako sam vrlo brzo napisao mnogo stvari i rekao, ove romantične pjesme, one će biti velike melodije i pjevat ću ih snažnim (punim) glasom što sam nekako izbjegavao dugo vremena; I želio sam te na neki način orkestralne dijelove, i to je postao motiv za ono što sam želio postići (do kud sam želio doći). Sa svakim albumom gledate kako proširiti viziju kroz ono što ste glazbeno napravili.
Sve što trenutno pokušavam napraviti su vrlo dobro osmišljeni, vrlo dobro složeni i inspirativni albumi. I svojoj publici dati glazbu koja odgovara vremenu u kojem živimo i vremenima njihova života. Ovo je neobičan album, takav da neke dijelove možeš čuti na svim mojim ostalim albumima, ali ako imaš sve moje druge albume, nemaš ovaj.
Brandon O`Brian producent je novog albuma. S njim je surađivao još na materijalu The Rising, albumu kojeg je također snimio sa svojim E Street bandom. Da li činjenica što snimate album s istim ljudima mijenja vrstu pjesama koju radite?
To će u principu biti na neki način rock album, glazba kakvu možete čuti da svira E street band, ali nadajmo se trenutno prošireni zvuk. Što je zapravo ono što nam je Brendan O`Brian dao, pokazao nam je kako će bend zvučati sada (u sadašnjosti, danas). 90-ih sam se borio da nađem zvuk i svrhu za E street band zbog čega smo imali taj dugi period prekida. Rekao sam da nisam baš siguran što ću raditi s bendom. Kako sad zvuči zaista ne znam.
Ne želim novi zvuk na način da smo osmislili nešto revolucionarno, a nemam pojma kamo ću otići s tim. Tako sam za vrijeme turneje na kojoj smo se opet spojili, napisao pjesme Land of Hope and Dreams i American Skin. Rekao sam - to su dvije pjesme koje su tako dobre kao i sve koje sam napisao za bend dosad, bilo to Darkness on the Edge of Town ili The River, te pjesme mogle bi biti na bilo kojem, kako obožavatelji smatraju naše albume – klasičnom albumu u to doba. Znači ok, još uvijek mogu pisati za bend. Tako smo poslije turneje otišli u studio. Nismo zvučali baš kako treba. Jednostavno je naš produkcijski tim tada ostao bez goriva, bez opcija i bez novih ideja. I samo smo udarili u zid.
{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/01/25/bruce.jpg, images/SGrecenzije/2009/01/25/brucem.jpg, Bruce Springsteen, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Postoji li tema albuma?
Mislim da se na neki način bavi ljubavlju i smrću. Tu je pjesma This life i Kingdom of Days, to su pjesme koje dotiču ljubavnu vječnost.
Patti i ja smo zajedno 20 godina, to je dugo, a čini se kao ništa, ali je to mnogo zajedničkog iskustva. I to je konačno. Velik dio života smo proveli zajedno, a tu su i kozmički elementi koji oblikuju vezu. Kad pogledaš u budućnost i vidiš konačnost, onda znaš. Za mene je to bilo kad sam bio mlad, primarna poruka tog bila je sad, sad, sad, sad. Živi sad. I mislim da smo djelomice zato kad izađem s bendom na pozornicu – očajni. Vrlo očajni za sad. I ta trenutačnost i hitnost je smisao, nužnost ili potreba za komunikacijom.
I to je za mene bio neophodan dio kojim glazba komunicira sa mnom, to je bio duboki udah sadašnjosti, duboki udah života koji se u tom trenutku proživljava. Sve velike pjesme ispunjavaju me tim udahom. Bilo kakve pjesme, punk, romantične, pop pjesme, samo znam da je to pjesma koju stvarno volim i koja me ispunjava tim udahom. Taj udah života te punii tjera da ideš dalje. To je prvobitna svrha mislim, Louie, Louie ili velike pjesme Beach Boysa ili najbolja punk glazba – one sve ispunjavaju istu funkciju. A kad je punk glazba eksplodirala na sceni čini mi se da u njoj nije bilo toliko sadašnjosti.
Što vas inspirira kad pišete pjesme?
Martin Scorsese je jednom rekao, "posao umjetnika je da učinite da ljudima bude stalo za vaše opsesije i da ih gledaju i doživljavaju kao svoje." Uvijek to pokušavate postići. I mislim da kad zgrabiš svoju publiku, činiš to kako treba, a kad se razilaze možda i nisi to napravio kako treba. Tako da kad odem u The Ghost of Tom Joad ili Nebrasku, uvijek pretpostavljam da će ljudi biti zainteresirani za ono što i ja. Ako ispričam priču na dovoljno zanimljiv način. To je moj posao. Radi se o stalnoj potrazi i otkrivanju ljepote u svakodnevici.