Ovoga petka u Močvari nastupa KOIKOI, indie-rock bend iz Beograda. Osnovan prije pet godina, postao je izuzetno brzo jedno od najprepoznatljivijih imena indie scene na ovim prostorima. Pjesme su im dinamične, promjenjivog raspoloženja koje varira od euforije do melankolije, a istovremeno čiste produkcije te ih stoga mnogi smatraju pravim draguljem sofisticiranoga novog indie zvuka. Prije dvije godine su u izdanju Moonlee Recordsa objavili vrlo zapažen prvijenac pod naslovom „Pozivi u stranu“ kojega mnogi smatraju najboljim regionalnim albumom godine. Bend sačinjavaju: Marko Grabež (vokal i gitara), Emilija Đorđević (bas, gitara, sintesajzer i vokal), Ivana Miljković (bas, gitara, sintesajzer i vokal) te Ivan Pavlović Gizmo (bubnjevi i ritam mašina). Zagrebačkoj publici su dobro poznati po energičnim i upečatljivim živim nastupima na INmusicu, u KSET-u, Močvari i drugdje. Povodom novog nastupa u Močvari o koncertima i daljim planovima grupe popričali smo s Markom Grabežom, glazbenikom i glumcem, frontmenom ove grupe.
Mnogi se slažu da je vaš glazbeni stil teško objasniti. Krenimo onda za početak s onim: kako biste ukratko objasnili svoj glazbeni izričaj?
Najpoštenije bi bilo reći da KOIKOI kombinira sve što mu padne pod ruku. Za sad se najviše krećemo u žanrovskim okvirima kao što su post punk, psychodelic i kraut rock te elektronika, a sve to je prožeto etno motivima. Volimo svoju glazbu zvati disko punk, jer nas to nekako najkraće a i najbolje opisuje.
Svi članovi vašega benda imaju ranija glazbena iskustva i do sada su svirali u pojedinim sastavima. Kako je došlo do okupljanja benda? Odakle naziv? Što znači KOIKOI?
Prije ovoga benda, Gizmo (bubnjar) i ja smo imali CheGuerillaz, srednjoškolski bend koji je svirao reggae i dub. Ema je svirala u bendu Moloa i neko vrijeme u Bitipatibi, a Ika u WENT-u i The end is near. Nakon što se CheGuerillaz rasformirao, Giz i ja smo poželjeli napraviti nešto novo. Na jednom smo jamm sessionu upoznali Iku i osnovali trio. Ubrzo nakon Ike, priključila nam se Ema i tako je nastao je KOIKOI. A ime smo odabrali po hrani za ribice. 😊
Pročuli ste se putem zajedničke kompilacije „Hali Gali“. Tko je inicirao ovu zanimljivu ideju povezivanja žanrovski različitih bendova (Šajzebiterlemon, Sitzpinker, Vizer…) na istom nosaču zvuka?
Idejni su tvorci „Hali Gali“ kompilacije zapravo naši dragi Kišobranci (Marko Radojković i Ivan Ojkić), kao i Aleksa Nedić iz benda Vizelj. Kao i svaka generacija glazbenika do sad, tako je i ova naša priželjkivala stvoriti kompilaciju bendova koji su dio trenutačne scene te nekako napraviti presjek onoga što bismo u najširem smislu riječi mogli nazvati rokenrolom. Žanrovski smo svi poprilično različiti, ali nas spaja ista želja, prijateljstvo i vizija kao i odnos prema glazbi i stvaralaštvu. Radimo i na novoj, drugoj kompilaciji istoga imena, a nastavak nije imala nijedna kompilacija do sad. „Paket aranžman“ objavljen je samo jedanput, artistička radna akcija isto, ali „Hali Gali“ ide na vol. 2 . Pored same kompilacije svi bendovi su usmjereni jedni na druge, pa odatle i suradnja s bendom Proto tip na našem koncertu ovoga petka. Proto tip trenutačno promovira svoj debi album “S ivice sanjanja” i stvarno nam je izuzetna čast što će biti gosti na našem koncertu.
Vaš prvi samostalni album „Pozivi u stranu“ doživio je brojne pozitivne kritike, a bend je do sada osvojio i mnoge nagrade. Možete li nam odati tajnu u čemu je ključ vašega uspjeha? Kako nastaju pjesme? Tko stvara glazbu, a tko stihove? I što nastaje prvo?
Naša glazba uglavnom nastaje na probama. Svi smo autori i rijetko je kad netko s nekom idejom već došao i imao nešto spremno unaprijed. Siguran sam da je ta sinergija i suradnja jedan od ključa našeg uspjeha. Prije svega, osjećaj koji se ne može vidjeti na sceni jest da sviraš ono što si skladao i pritom u potpunosti stojiš iza toga. Nismo fanovi ideje da netko iz benda svira nešto što mu je netko drugi osmislio. Čini mi se da se takve stvari uvijek osjete i vide. Tekstove pišemo Ivana i ja. Nekad od teksta krenemo ali mnogo češće tekst dolazi kao posljedica glazbe, a ona nam je ujedno i prioritet. Zato su nam tekstovi često u službi ritma i tako nam postaju još jedan instrument.
Prošle ste godine nastupili na brojnim glazbenim festivalima u regiji (Exit, INmusic, Arsenal, MENT), a svirali ste i na onima diljem Europe (Tallinn Music Week, PIN Conference Skopje, Sharpe Bratislava, Mastering the Music Business). Koji vam je od ovih nastupa ostao u posebnoj uspomeni i zašto?
Ne želim da ispadne kako se dodvoravam zagrebačkoj publici, ali ovim bih putem iskoristio priliku i naglasio kako nam je bilo zadovoljstvo i izuzetna čast nastupiti na INmusic festivalu. Svirali smo istoga dana kad su nastupili Idles, Fontaines DC i Killersi. I vjerujte nije svejedno kad vidiš takav lineup i da pored ovakvih zvijezda stoji i tvoje ime. Naravno, napravio sam fotografiju tog line up-a i često sam je slao umjesto fotke osobne iskaznice. Publika se potpuno odvalila, ufurao sam solo na Misisipiju i bilo je prvi put da se „Misisipi“ otvorio na taj način. Sad je to postala već naša mala tradicija, ali nastup na INmusicu bio je, čini mi se, inicijalni poticaj za otključavanje naše energije. Čim smo završili, krenuli su Idles i shvatili smo zašto su jedna od najvećih punk atrakcija danas. Mislim da smo nakon njihovog nastupa odlučili kako nema stajanja dok ne ostvarimo upravo takav puni zvuk.
Osim po nastupu na INmusicu zagrebačka vas je publika zapamtila i po nastupima u KSET-u i Močvari. Kakvi su vaši dojmovi s tih koncerata?
Uz koncerte koje ste spomenuli pridodao bih još i naš koncert na brucošijadi FER-a, kao i nastup na Europavox festivalu u Tvornici kulture. Polovica koncerata koje smo svirali u Zagrebu bili su tijekom ili odmah nakon pandemije, tako da smo nekako imali dodatnoga vremena i prostora da se uvježbamo i steknemo nova iskustva nastupa u ne toliko popunjenim prostorima. Zagreb nam je ujedno i prilika da vidimo gdje smo, s obzirom da kroz sve odsvirane svirke možemo pratiti svoj rast i napredak. Kada usporedimo prvu Močvaru i, recimo, nastup na INmusicu, imamo osjećaj kao da nismo isti bend. Mogu slobodno reći da učimo i stječemo iskustvo silovitom brzinom i to ponajviše sviranjem velikog broja koncerata. Ono što zasigurno znamo jest da ćemo u petak odsvirati najbolji koncert kojega smo ikada prezentirali Zagrepčanima.
Tijekom vašega nastupa na Splitu netko se iz publike popeo na pozornicu te na gitari odsvirao vašu solo dionicu. Kako je do toga došlo? Znači li to da je vaša glazba široko poznata ili je zapravo - jednostavna?
Rekao bih da je prije svega vrlo jednostavna i izravna. Na svojim koncertima često volimo odlutati u nešto novo i nama zabavno. Mislim da se u Splitu po prvi put dogodilo upravo tako nešto na našim koncertima i jako nam se svidjelo to pravilo uključivanja publike u svirku. Jer to je nešto što nas itekako pokreće. Mi smo bend koji uistinu mnogo ovisi od interakcije. Ne tjeramo ljude da prate i slušaju, ali moraju budi aktivni sudionici, htjeli to ili ne htjeli! (smijeh) Split pamtimo kao jedan od najboljih koncerata koje smo ikad odsvirali. I šaljemo ogromno srce klubu Kocki i Udruzi DVK.
Imali ste čitav niz nastupa u Europi. Kakav je odaziv tamošnje publike? Smatrate li da biste bolje bili primljeni s tekstovima na engleskom?
Da, nastupali smo u preko 15 zemalja i imali više od 80 koncerata. Od Austrije i Češke, preko Njemačke i Estonije na dalje. I shvatili smo da se ljudi zapravo mnogo bolje razumiju s bendom koji pjeva na svom izvornom jeziku. Egzotično im je i razbija im sva očekivanja. Naš engleski sigurno ne može biti toliko dobar i autentičan kao nekog s anglosaksonskog područja. Zašto bismo se onda sami uvaljivali u zamku? Naš adut je beskompromisnost i iskrenost do kraja kako bismo pokazali da imamo snagu, a onda tko se na to prilijepio - prilijepio se. Vjerujem da kad bismo radili hip hop ili Americanu ili pak tekstove narativne kao što su Dylanovi, teško da bismo se približili stranoj publici. Ovako su naši tekstovi u službi glazbe i ponekad je čak i nebitno o čemu su, jer ljudi na njih već plešu i skaču. Iskoristim ponekad priliku da ih malo pecnem na engleskom i upitam zašto se raduju kada ni jednu je*enu riječ ne razumiju što je onako, zgodno probijanje leda, a i kupovanje diplomatskih bodova. 😊
Emilija i Ivana su multiinstrumentalistice. Kako to funkcionira na sceni? Imate li na nastupu neku striktnu podjelu instrumenata ili se prilagođavate pojedinim pjesmama?
Uglavnom Emilija je na basu, a Ika na sintesajzeru. Ika je ranije svirala bas gitaru, ali kad je otišla živjeti u Belgiju u bend je došla Ema i prešla na bas, a nakon što se Ika vratila nastavila je na sintu. Ipak, na koncertima se trudimo njegovati rotacije na instrumentima, jer su zabavne i dobro prihvaćene kod publike. Tim više što neke pjesme funkcioniraju najbolje s dvije gitare. U prvom se redu prilagođavamo pjesmama i njihovim potrebama. Tako da je pitanje trenutka kada će 'grunuti' i neka nova pjesma s dvije bas gitare.
Kakvo je vaše viđenje suvremene regionalne scene i što prema vašoj procjeni publika najviše voli? U kojem će se smjeru gibati glazba u budućnosti?
Rekao bih da se stvari uopće ne mijenjaju tako brzo kao što mislimo. Na kraju dana ti uvijek moraš da izađeš na scenu i pokažeš kako si i od čega iskrojen. Bez obzira na popularnost nekog žanra, volio ga ja ili ne, najvažnije mi je da se dobro provedem na koncertu. A vjerujem da to i publika najviše voli i cijeni - kad je stvar živa, kada diše i ostavlja prostor za neku pogrešku. Grešku publika obožava, jer ukoliko se dobro snađeš u situaciji koja nije planirana i provedena u potpunosti, dao si publici nešto što je samo njihovo i neponovljivo. Zato i neki od najvećih imena popit Nicka Cavea namjerno igraju na pogreške, pa ih ponavljaju iz koncerta u koncert na potpuno istom mjestu. Više puta sam gledao istu turneju i moram priznati da me svaki put prevari iako znam da je dogovoreno. Ali, kad ga maestro sprovede, nije na kraju dana ni važno što je iza toga. Ionako smo svi pristali na show, a ne na neku provedbu istraživanja.
Što želite poručiti svojim pjesmama? Koji sustav vrijednosti zagovarate i što današnjem društvu ponajviše nedostaje?
Mislim da bend može lako skliznuti u tešku patetiku ako pomisli da je neki Mesija koji nosi veliku poruku i važnost. Svima nam je u stvari potrebna samo dobra zabava. Trudimo se biti iskreni u glazbi koju stvaramo. Ako bismo u tom segmentu lagali, onda stvarno nema nikakvog smisla niti postojati. Nije nam ideja komentirati i osvrtati se na nedostatke i anomalije društva, već nam je cilj natjerati svojom glazbom ljude da bar na par minuta odlutaju u neki poseban svijet u kojemu pronalaze sve ono što njima nešto znači i najbolje im odgovara. Dakle, samo emotivno, snažno, a opet lako i bez pretencioznosti.
Šuška se da pripremate novi studijski album. Hoće li se bitno razlikovati od vašeg dosadašnjeg rada i kada će biti dostupan publici?
Istina je da radimo na albumu. No, to je jedan dug proces, a mi nismo pod nikakvim pritiskom te stoga ne žurimo i ne brzamo. Uživamo u ovoj fazi, jer još uvijek pjesme nisu do kraja postavljene i imamo dovoljno prostora za kreativnost i igru. Materijala je puno i ne zna se što od toga ima potencijal cjeline koju bismo uobličili u album. Ali mogu reći da imamo toliko novih pjesama da bismo bez problema mogli objaviti i dvostruki album. Singlove očekujte uskoro, a sam album sumnjam da će izaći prije jeseni iduće godine. Ono što je sigurno, nemojte očekivati neke nove „Pozive u stranu“. Jer, idemo dalje, mijenjamo se pa će samim time i drugi album biti po mnogočemu drugačiji.
I na kraju, što biste nam poručili uoči vašega nastupa u Močvari. Što publika može očekivati?
Mislim da neću nimalo pretjerati kada kažem da publika može očekivati najbolji koncertni događaj ove godine. Jer, dat ćemo i ovoga puta sve od sebe.
