Ivan Kapec je jazz gitarist vrlo poznat u domaćim jazz krugovima, dok je široj publici postao bliži radi suradnje s Majom Posavec. Njihov program „Večer s Cohenom“ bio je pun pogodak i osigurao im nešto veću medijsku prisutnost. Upravo je taj projekt ohrabrio Kapeca da snimi svoj posljednji album „Aligatori“ kojeg će s Hrvojem Gallerom promovirati u Močvari u srijedu, 5. travnja. Već dvadeset godina prisutan na glazbenoj sceni, Kapec je član ili pokretač mnogobrojnih sastava poput Ten Directions, Ivan Kapec Trio, TrianguliZona, Capisconne Electro Unity, Kapec Labosh Duo ili Ivan Kapec 5tet. Ovakav impresivan rad samo je jedan od mnogih povoda za razgovor.
Koliko je sazrijevala ta tvoja vizija albuma i glazbenog smjera ovog albuma?
Još 2010 sam na svom albumu „Razor“ koji sam snimio pod svojim alter egom Capisconne, uz sve pjesme ambijentalne elektronike dodao i jednu sa vokalom - Zemlja i on. Krenulo je sve tako što sam počeo koristiti vokal kao dodatni efekt u mojoj instrumentalnoj glazbi. No, kako se bavim poezijom (aktivno čitam i pišem), bilo je pitanje samo dobrog trenutka da se te dvije stvari spoje. A kako zadnjih godina intenzivno surađujem s pjevačicom i glumicom Majom Posavec, koja je zapravo izvanredna kantautorica, nekako je prirodno došlo i da se sam iskušam u tom formatu. Same pjesme nastajale su u povremenim naletima zadnjih desetak godina.
Vrijeme iza nas (vrijeme pandemije) otvorilo je mnoga pitanja o ljudskoj egzistenciji, o podijeljenosti i općenito o ljudskoj naravi. Kako je to sve na tebe utjecalo, kao čovjeka, a onda i kao umjetnika?
Okolnosti koje je donijelo vrijeme iza nas, kao i one koje donosi vrijeme u kojem sada živimo (vrijeme krize, rata, prijetnji, društvenih podijeljenosti, itd.) neprestano upozoravaju čovjeka kako je s jedne strane krhki njegov svijet, a s druge strane kako čovjekova snaga ne leži samo u materijalnoj i fizičkoj moći, nego i u sposobnosti suživota s drugima, i u sposobnosti prihvaćanja drugog, a isto tako i u prihvaćanju promjena koje se događaju i u prirodi i u ljudima. Posebno se to moglo osjetiti kad smo iskusili potrese u Hrvatskoj. No, u umjetničkom smislu, teško da mogu reći da su te okolnosti utjecale na moj rad. Mene fasciniraju izražajne mogućnosti jezika, komunikacija ljudi i otkrivanje jednog teže vidljivog reda iz kojeg nastaju fenomeni s kojima se susrećemo kao osamljene individue. Gledajući tako, krizne situacije i krizna vremena samo su jedna varijanta tog istog skrivenog reda.
Koliko je na tebe utjecalo formalno glazbeno obrazovanje? Stvara li ono okvir za autorski rad ili ti ipak daje slobodu?
Formalno glazbeno obrazovanje je značajno utjecalo na mene. Tu sam došao u dodir s jednim većim sustavom, koji je nastojao glazbeni svijet definirati i opisati. Tu sam naučio osnove glazbenog jezika koji mi pomaže da lakše komuniciram s onim što je već bilo prije napravljeno u glazbi, onome što je sad i s onim što bi eventualno moglo nastati u budućnosti. Iako je pravi studij glazbe započeo te kad sam završio muzičku školu i traje još uvijek. :)
Iako formalno obrazovanje stvara svojevrsne okvire oni služe upravo tome da probude duh slobode koji će ih (ili neće) razvrgnuti.
Sada, kada bi gledao s vremenskim odmakom, što je izniklo iz „Sunrise Sessions“ kao platforme za razvoj kreativne scene improvise glazbe u Hrvatskoj? Koliko je bio uspješan taj projekt i koje ti je mjerilo uspješnosti?
Sunrise Sessions je kolektiv sastavljen od glazbenika željnih izazova, eksperimentiranja i spremnih da uvijek odu korak dalje. Već skoro 10 godina vrlo aktivno djelujemo kao kolektiv, tj. održavamo koncerte. Ono što je izniklo iz te aktivnosti, prije svega je jače i intenzivnije povezivanje glazbenika, upoznavanja jedni drugih i prirodno iz toga stvaranje nekih novih suradnji. U Sunrise Sessionima nije dovoljno samo dijeliti pozornicu i honorar, nego je neminovno dijeliti i “osjećaj” i “glazbenu odgovornost” jer se improvizira od nule, svatko je jednako odgovoran za dobar ili loš output. To stvara jednu angažiranu i odgovorniju zajednicu glazbenika, a i publici ne promiče ta vrsta energije koja se generira upravo zbog ovakvih okolnosti.
Taj projekt je uspješan ako se mjeri po produkciji i sadržaju. Održan je velik broj sessiona i snimljeno je prilično materijala. I taj sadržaj je autentičan i autohton. Ako bi neki znatiželjan glazbeni zaljubljenik dolutao u Zagreb i upitao nekog znalca što se samo ovdje može čuti, sigurno bi bio upućen na Sunrise Session svirke. :)
No ako se mjeri uspješnost po prisutnosti u medijima i zaradi onda smo definitivno neuspješni. Za nas tu nema puno mjesta. Možda i zbog toga što je i jedan od načela sunrise sessiona da se ne raspravlja o glazbi i da ju se ne opisuje, nego samo da se svira i kreira. A to očito danas nije popularno.
Ivan Kapec, foto: Facebook.com
Kako gledaš na svoj prethodni rad? Slušaš li svoje starije albume i iznenadiš li se nekad svojim glazbenim rješenjima?
Ha, ha. :) Ne slušam svoje starije albume, osim ako baš ne moram. To je osjetljivo područje, baš kao bivše ljubavne veze. :)
Tu i tamo, ako mi zatreba zbog nekog konteksta, ili neke informacije, poslušam pjesmu ili dvije, i priznajem, često se začudim kako je uopće ispalo tako, u smislu kako bi bilo teško to ponoviti bez obzira jer se radi o nečem što mi sada, s odmakom, dobro ili loše zvuči. A opet, zna se pojaviti i osjećaj kao: “Ah, pa isto zvučim kao i sad, iako je prošlo 5, 10 godina!” :)
Glazba je proces, posebice je to vidljivo u improviziranoj glazbi. Promjena je stalna karakteristika. Albumi i snimke samo su fotografije, dokumenti jednog trenutka, uhvaćeni (zamrznuti) u trenu, dok cjelina ostaje skrivena i nedokučiva. Stoga, kao i stare fotografije, stare snimke mogu biti zanimljive, ali znaju i uznemiriti.
Koji je najvažniji savjet koji si dobio u karijeri?
Nastoj uvijek raditi s boljima od sebe, a kad sviraš učini sve da oni koji s tobom sviraju zvuče bolje nego inače.
Kakav je tvoj odnos prema medijima? Koliko je danas potrebno dijeliti sebe s medijima, a koliko svoj rad?
U nekom idealnom svijetu, mediji (posrednici - kako kaže samo ime) su oni koji povezuju publiku i glazbenike. U praktičnom smislu to znači da bi trebali upoznati dobro rad glazbenika i onda ga na pristupačan način predstaviti svojoj publici. Za to je sve potrebno vrijeme i trud koji se ne može odmah vrednovati ni naplatiti. Zbog toga mnogi predstavnici medija rade na brzinu i površno i na neki način iskrivljuju sliku. S druge strane ponekad se zbog senzacionalizma i prvoloptaške pažnje predimenziniraju neke pojave tj. nečiji rad i opet se stvara jedna kriva slika. Razumljivo je da se klasični mediji (tj. klasični pristup medijima) moraju utrkivati sa golemom brzinom društvenih mreža i pri tome se često žrtvuje kvaliteta sadržaja. Međutim, ipak mislim da se kvalitetni rad novinara i medija uopće na dulje staze prepoznaje. Jer na kraju dana ipak želimo kvalitetnu informaciju.
Po mome osobnome mišljenju, trebalo bi puno manje sadržaja danas dijeliti s javnošću. U konkretnom smislu to znači manje objava, manje priča, manje okolišanja jer sve to na neki način otupljuje uzbuđenje kod susreta sa onime zbog čega smo svi tu - a to je glazba. Ako npr. šaljete snimke probe, fotografije sa snimanja spota, slike iz autobusa na kojem putujete na turneju itd. - onda sam koncert ili preslušavanje albuma nema više onu magiju i draž kao u ono vrijeme kad nije bilo natrpavanja sadržaja sa društvenih mreža i sl. Međutim, svjestan sam da danas funkcionira posve oprečna praksa. I da većina glazbenika pumpa svoje karijere upravo takvim radnjama.
Dijeliti sebe u medijima ovisi o tome jel netko misli da je ono što nudi potrebno zajednici. A većina misli da je potrebno, jer dijeliti nešto je po sebi afirmativna aktivnost, ugodna i stimulativna. Dijeljenjem sebe ujedno i potvrđujemo tko smo.
Čega se nisi spreman odreći?
Nisam se spreman odreći fine kave i sviranja bariton gitare u spavaćoj sobi!
Ivan Kapec, foto: Mirna Marić (arhiva SG)
Hrvatska ima poprilično puno glazbenika i nekako se stalno proteže medijskim prostorom teza da se ne daje dovoljno prilike novim glazbenicima već da se podržavaju već izgrađena domaća glazbena imena. Kao netko tko je uronjen u našu jazz scenu, slažeš li se s time? Kako gledaš na to?
Hrvatska uistinu ima puno glazbenika, puno raznih bandova, projekata, albuma i uopće u zadnjih desetak godina svjedoci smo ubrzanom rastu jedne produktivne scene. No, publika je puno sporija od scene. Njoj treba vremena priviknuti se, ili povezati se s određenim imenom. Često puta nekonzistentnost izvođača glavni je uzrok njegova brza nestanka. Svi maštaju o strelovitom, takozvanom viralnom uspjehu, i ako on izostane onda se mijenja koncepcija, raspada bend itd. Stari izvođači su gradili svoju publiku godinama, strpljivo. S druge strane, danas živimo u vremenu ima sve manje “onih koji daju ili ne daju priliku”, takozvanih gate keepera. Ako imaš band i dobre stvari, plasiraš ih na youtubeu, bandcampu, streaming servisima itd. sve je besplatno. Polako privlačiš pažnju i onda je lako ugovoriti nastup. Organizatori danas ne slušaju albume i demose koje im uporno šalju izvođači, čak ne preslušavaju ni youtube videa, nego samo gledaju koliko vas ljudi prati na facebooku ili instagramu. A to što neke strukovne organizacije u Hrvatskoj koje se bave glazbom favoriziraju određena imena metodom “ruka ruku mije” i što im dodjeljuju svake godine razne nagrade (za koje prosječan građanin nije nikad čuo niti ih zanima) to je marginalna stvar koja ne šteti zdravoj žili novih kreativaca.
Kako vidiš svoje mjesto u kontekstu domaće glazbe i glazbene industrije?
Prije svega kao autor. To mi najbolje ide. Pisati kompozicije, songove i okupljati bandove. Takav instinkt me dalje vodi i u okupljanje i organiziranje scene, što je Sunrise Session kolektiv živi primjer. Volim promatrati kako se mladi umjetnici razvijaju, kako se neki stari spretno održavaju i kako uvijek netko dolazi a netko odlazi sa scene, kao što se to zbiva i u našim životima. I to je sve jedna dinamička scena gdje važnu ulogu ima i svaki najmanji detalj - nečiji poziv, slučajna šetnja ili vremenska prognoza.
Kada bi trebao izdvojiti jedan tebi najdraži koncert, koji bi to bio i zašto?
Teško mi je izdvojiti jedan najdraži. Osjećam kako bih nepravedno povrijedio sudionike onih koje bih izostavio. No spomenut ću jedan koncert. Bill Frisell Kvartet u Budimpešti. 2003 godina. Krenuli smo na put u Budimpeštu mojom starom Škodom Favorit. Došli na knap u grad, ne znajući ništa i nikoga u Budimpešti, žurimo da ne zakasnimo, nema gps-a, nitko ne razumije engleski, i nekim čudesnim načinom završimo upravo na parkingu dvorane gdje je bio koncert, bez ikakvog plana i uputa. A onda, u dvorani najljepši zvuk banda na planetu. Svirali su: Bill Frisell gitara, Greg Leisz pedal steel & dobro, David Piltch bass i Kenny Wollesen - bubnjevi. Kasnije sam imao priliku i popričati sa Billom, Davidom i Kennyem koji su bili zadivljeni činjenicom da smo prešli 400 km da ih čujemo. Vratili smo se pred jutro u Zagreb. I dan danas se ježim pri pomisli na tu svirku!
