Kultni berlinski post-punk darkwave bend Pink Turns Blue po prvi puta dolazi u Hrvatsku i Sloveniju, premda postoje još od 1985. godine. Čak tri svoja studijska albuma snimili su u Ljubljani i svirali turneju s Laibachom. U srijedu, 12. travnja 2023. nastupit će u zagrebačkom klubu Boogaloo, a dan poslije i u ljubljanskom klubu Channel Zero. Sve nam je ovo poslužilo kao zgodan povod da popričamo s frontmenom i osnivačem ove grupe - Micom Jogwerom.
Pink Turns Blue osnovani su sada već podosta davne 1985. godine, u vrijeme, mogli bismo reći, ekspanzije dark i goth pokreta. Recite nam, što vas je inspiriralo da oformite band i pod čijim ste utjecajem tada bili?
Mic: One 1985. godine studirao sam E-Bass na konzervatoriju u Kölnu i prikupljao ekipu da nekako oformimo bend. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja sreo sam Toma Elberna koji je tada bio veliki fan grupa kao što su Joy Division i Killing Joke, a istovremeno je već dugo skladao i vlastite pjesme. u to vrijeme sam i sam već imao nekoliko svojih autorskih uradaka koji su više bili u stilu 80's pop rocka, no istovremeno sam bio i velik fan grupe Velevet Underground. Nakon nekoliko koncerata, koje smo izveli uz pratnju ritam mašine, pridružio nam se bubnjar Marcus Giltjes koji je obožavao The Cure. Tako da su, čini se, to bili nekako naši najjači utjecaji iz kojih je proizišao naš stil, kojega bismo najjednostavnije mogli opisati kao post punk osamdesetih pomiješan s utjecajem Velevet Undergrounda.
Je li istina da ste bend nazvali po pjesmi američke punk grupe Husker Du?
Mic: Da, ja sam tada ujedno bio i veliki fan Husker Du, a njihova pjesma „Pink Turns To Blue“ mi je bila vjerojatno njihova najdraža… Jako me se dojmio miks sirovog rocka, sladunjave melodije i jako pjesme poprilično tužnih riječi.
Pink Turns Blue, foto: Daniela Vorndran (ustupljeno ljubaznošću benda)
Mnogi ne znaju da ste zapravo iz Berlina… Priznajem, sam sam mislio da ste britanski bend jer pjevate na engleskom jeziku. Smatrate li to komplimentom ili ne?
Mic: Pa, mislim da je to u biti kompliment, no to nije čudno jer većina dark/goth bendova dolazi iz Britanije, tako da ne čudi da se nalazimo na podosta kompilacija s tim bendovima... U Njemačkoj u to doba nije bilo nešto takvih bendova već je prevladavao „Neue Deutche Welle“, stil koji mi je osobno zabavan ali nekako ne i previše ozbiljan pa se nekako u njega baš i nismo uklapali.
Uspoređuju vas često s radom grupa poput The Cure, Joy Division, Velvet Underground, Placebo... Slažete li se s tim usporedbama i ako da, jesu li te sličnosti slučajne ili namjerne?
Mic: Svakako dijelimo istu ljubav prema melodičnim i tužnim pjesmama, to nam je neka poveznica, ali zvuk naših gitara ima onaj tipični štih osamdesetih. U biti se gibamo kroz isti stil i ponosni smo kad nas netko uspoređuje s tim uistinu velikim bendovima.
Molio bih te da nam objasniš fotografiju lica s vašeg prvog albuma „Two Worlds Kiss“… Tko je na toj fotografiji i kako je ta fotografija postala vaš zaštitni znak?
Mic: Na fotografiji je Marcus, naš bubnjar koji je tada bio student umjetničke škole i radio je eksperimente s fotografijama koje je fotokopirao kako bi postale što izražajnije. Očigledno je ovaj više nego eksplicitan izraz „panike“ natjerao mnoge ljude da fotografiju identificiraju s post-punk scenom 80-ih općenito. Slika je postala sinonim ne samo za naše pjesme već i za naš zvuk općenito te su je kao takvu vrlo dobro prihvatili i kao naš simbol.
Pink Turns Blue su 1988. godine svirali turneju sa slovenskom tada kontroverznom grupom Laibach koja je u to vrijeme bila poprilično popularna, pogotovo u bivšoj Jugoslaviji. Kako je došlo do te suradnje i kakvi su vaši dojmovi s te turneje?
Mic: Naša izdavačka kuća Fun Factory organizirala turneju Laibacha po Njemačkoj, a također je licencno objavila njihov album „Opus Dei“ u Njemačkoj. Tako su nas i stavili kao predgrupu na njihovoj njemačkoj turneji. Sjećam ih se kao skupinu finih momaka i bili smo čak nekako impresionirani njihovim moćnim zvukom i samom izvedbom.
Na turneji s Laibachom upoznali ste Laibachovog ton-majstora Janeza Križaja u čijem ste studiju Tivoli u Ljubljani u Sloveniji snimili svoj drugi album „Meta# na kojem se nalazi i vaš vjerojatno najveći hit „Your Master Is Calling“. Kako je došlo do te suradnje i kakvi su bili vaši dojmovi s tog studijskog snimanja u SFRJ?
Mic: Vjerujem da je u početku Pink Turns Blue bio samo posao za Janeza budući da je bio profesionalni inžinjer snimanja u Studiju Tivoli. Bili smo uzbuđeni što nas je zamijetio čovjek koji je napravio tako dobar sound na turneji Libacha. Studio Tivoli nalazio se u prekrasnom parku Tivoli, a studio je kao i sama Ljubljana za nas bio izuzetno interesantan i uzbudljiv. Da, osjetno je tada bilo to istočnjačko sivilo u odnosu na zapadnjački Berlin, ali ljudi su bili izuzetno prijateljski raspoloženi i potpuno predani umjetnosti nasuprot tada sveprisutnom zapadnjačkom konzumerizmu u Njemačkoj. I upravo je to bila baš prava stvar za nas! Naše pisanje pjesama i njegova zvučna rješenja istih, savršeno su se poklapale i potpuno odgovarale plastičnom prikazu toga vremena… Rezultat toga jest da su album „Meta“ nazvali kamenom temeljcem njemačkog Darkwavea. To nas je ujedno i dodatno motiviralo kako bismo predvodili tadašnju Dark Wave scenu u Njemačkoj.
Pink Turns Blue, foto: Daniela Vorndran (ustupljeno ljubaznošću benda)
Je li istina da ste snimanje tog albuma platili donošenjem neke opreme za studio švercom preko granice što je u ono vrijeme bilo poprilično riskantno?
Mic: Da, to je istina… 😊 Bili smo mladi i vrlo pustolovni. Putovali smo autom s prikolicom prevozeći sve svoje instrumente i pojačala preko preko graničnog prijelaza Ljubelj i pritom sakrili studijsku opremu ispod naše druge opreme. Carinik je pokazivao na potpuno novu studijsku opremu i mi smo ga uspjeli uvjeriti da nam upravo sve te stvari trebaju kako bismo kao bend održali. U biti, tada nismo ni bili svjesni rizične situacije u kojoj smo se našli… ;)
Na omotu vašeg trećeg albuma „Eremite“ koji je također snimljen u Ljubljani nalazi se slika konjanika preuzeta sa novčanice od 100 dinara bivše Jugoslavije koju smo mi tada zvali „konj“ i koja je svojevremeno bila poprilično popularna na ovim prostorima. Koja se priča nalazi iza toga, kako to da ste se odlučili upravo taj motiv odabrati za naslovnicu albuma?
Mic: E taj „Eremite“ bio je drugi album kojega smo snimili u Ljubljani. Većinu pjesama snimio sam uz ritam mašinu i studijskog bubnjara. Bend se tada već nalazio u nekom čudnom stanju. Naš bubnjar nije bio zadovoljan bendom i zvukom. Na kraju sam ostao sam s Janezom u studiju, no nas dvojica uspjeli smo snimiti tih osam i pol pjesama, tako da je za mene naslov „Eremite“ bio neka vrsta manifesta. Pored toga, provodio sam tada poprilično vremena u Ljubljani, pa je nekako to vjerojatno i utjecalo na odabir tog konjanika koji mi se učinio kao prava slika hrabrosti i prepuštenosti samome sebi u tom trenutku.
Snimili ste tri albuma u Ljubljani s Janezom Križajem, ali nikad niste svirali ni u Ljubljani ni u drugim dijelovima Jugoslavije… Pitanja koja se nameću su: kako to i zašto? Čini mi se da je to upravo razlog zašto niste previše popularni na ovom području, što je uistinu šteta s obzirom da je stil glazbe koju vi svirate bio izuzetno popularan 80-ih na ovim prostorima. U Jugoslaviji također nije bio licencno objavljen ni jedan vaš album, a tada nismo imali niti distribuciju albuma iz drugih zemalja u to vrijeme, već samo ono što se tiskalo u Jugoslaviji tako da su svi bendovi koji su imali objavljene albume u Jugoslaviji ujedno bili i popularni ovdje. Po meni, to je velika šteta, prvenstveno za nas, a i za vas... Ja sam u to vrijeme slušao takvu glazbu ali nekako sam za vas sam nažalost čuo puno kasnije kao i većina ovdašnje publike.
Mic: Da, na žalost u to vrijeme nije bilo načina za distribuciju izdanja na Istoku. A koncerte također nismo imali jer nije bilo isplativo, tim više što ljudi nisu znali za nas jer, kao što kažeš, naših albuma nije bilo u prodaji. Jednostavno se neke stvari nekako nisu poklopile: kada smo mogli svirati nitko nas nije zvao, a kada su nas zvali, nismo se mogli odazvati jer nismo bili u punom sastavu. No, sve se to promijenilo pojavom Interneta i svih popratnih medija vezanih uz Internet. Ljudi sada mogu puno lakše pronaći zanimljivu glazbu iz cijelog svijeta, pa tako evo i našu.
U London ste kao bend preselili 1991. godine i ondje snimili svoj šesti album „Perfect Seks“ s poznatim producentom Davidom M. Allenom, inače producentom grupa The Cure, The Sisters Of Mercy, Depeche Mode, The Mission, Clan Of Xymox, Human League i mnogih drugih. Bilo je nekih problema s izdavanjem albuma što je završilo s odgodom objavom albuma te na kraju razilaženja benda i povratkom u Berlin. Kakvi su danas vaši dojmovi iz Londona?
Mic: London će biti moj najdraži grad zauvijek. Volim užurbanu glazbenu i klupsku scenu te sve ljude u njihovoj glazbenoj industriji. Sve je nekako lijepo tamo, vrlo kreativno i zabavno. Što se albuma tiče sve je bilo kao što si rekao. Na kraju baš i nije ispalo kako smo zamislili, planovi su se izjalovili do te mjere da se bend raspao jer smo se pored toga sporili u kojem glazbenom smjeru trebamo dalje ići pa je nekako logičan slijed bio povratak u Berlin… Ipak, album je na kraju ipak izišao i imao poprilično dobru prođu.
Pink Turns Blue, foto: Daniela Vorndran (ustupljeno ljubaznošću benda)
Godine 2003. Pink Turns Blue dobio je ponudu za reunion nastup na najvećem svjetskom alternativnom festivalu „Wave Gotik Treffen“ u Leipzigu u Njemačkoj. Ali na kraju to nije bio samo jedan nastup jer ste dobili još jednu ponudu da svirate na „M'era Luna festivalu“, potom još jednu i još jednu... Tako ste, eto, nastavili svirati sve do danas. Na sreću…
Mic: Da, tako je sve ponovo počelo. Uz to, sada se vratila post-punk scena a s time i mnogi talentirani mladi glazbenici i bendovi u čiju smo se scenu, usudio bih se reći, odlično uklopili… Dosta njih voli Pink Turns Blue i pozivaju nas da zajedno sviramo kao što nas često zovu i na festivale. Dakle, post-punk scena je sada ponovo živa i zanimljivo i zabavno je upoznati sve te sjajne ljude diljem svijeta.
Vaš posljednji jedanaesti studijski album „Tainted“ objavljen je 2021. godine i bio je vrlo uspješan te osvojio vrlo pozitivne reakcije kritike, a u nekim glazbenim časopisima čak je proglašen i albumom godine.
Mic: Da, tako je i jako smo sretni zbog toga, no i naša dva prethodna albuma „Gost“ (2007.) i „Storm“ (2010.) prošli su vrlo zapaženo kako kod kritike tako i publike. Album „Tainted“ snimili smo nakon naše prve svjetske turneje i pretpostavljam da smo u njega uspjeli prenijeti sva svoja iskustva i impresije koje smo doživjeli na toj turneji. Toliko je ovdje bilo ljudi, priča i emocija koje je samo trebalo unijeti u pjesme…
„Tainted“ zvuči prilično zrelo i vrlo slično zvuku novih post-punk/darkwave bendova. Je li to namjerno ili slučajno? Ujedno, što mislite o ovim novim post-punk/darkwave bendovima koji sviraju glazbu kakvu ste vi svirali prije gotovo 40 godina?
Mic: Volimo mnoge bendove iz današnje nove post-punk generacije. Većina njih mnogo je bolja i zvuči više „kul“ od većine stvari koje su postojale u 80-ima, barem u Njemačkoj. Priznajem, s povratkom te scene bili smo poprilično ohrabreni i pod utjecajem nove generacije dobili smo novi polet. Sviđa nam se što još uvijek možemo stvarati takvu glazbu koja se ujedno, na kraju, sada tolikom broju ljudi sviđa. To je jednostavno neodoljivo…
Vrlo ste aktivni u zadnje vrijeme, često svirate, evo, upravo ste završili turneju po Južnoj Americi… Kakvi su vaši dojmovi upravo s te turneje po Južnoj Americi? Vidio sam da su neki koncerti bili doslovno rasprodani… Možete li usporediti južnoameričku scenu s europskom?
Mic: O da, ima razlike, no scena je na kraju krajeva posvuda slična. Melankolični zvuci, crna odjeća, sve je u svugdje u nekom gotičkom izgledu…. Ali ljudi se ipak razlikuju. Čini se da su Južnoamerikanci općenito vrlo oduševljeni glazbom, reklo bi se, temperamentniji… Pjevaju uz većinu pjesama i plešu cijelo vrijeme. U Europi mnogi ljudi najradije zatvore oči i slušaju glazbu umjesto da viču i plešu. Ali, razlika se gubi kada se upoznaš s njima...
Gdje su Pink Turns Blue najpopularniji?
Mic: Trenutno vjerojatno najviše u SAD-u, zatim u Njemačkoj, Meksiku, Brazilu tj. Južnoj Americi, zatim u zemljama Europe poput Velike Britanije, Poljske, Turske, Španjolske i Nizozemske. Krug se širi…
Ovo će ipak biti vaš prvi nastup na području bivše Jugoslavije pri kojima ćete svirati 12. travnja u Zagrebu, a i 13. travnja u Ljubljani 35 godina nakon što ste ondje snimili svoj drugi album… Što očekujete i što publika može očekivati od vaših nastupa u Zagrebu i Ljubljani? Hoćete li svirati svoje stare klasike poput „Your Master Is Calling“, „Walking on both sides“, „Walk Away“?
Mic: Vrlo smo uzbuđeni činjenicom da ćemo po prvi puta svirati na prostorima bivše Jugoslavije, jer uvijek je posebna atmosfera kada prvi puta negdje sviraš. A svirati u Ljubljani bit će nam posebno zanimljivo jer taj grad već uistinu dobro poznajemo i volimo te nas posebno zanima kakav je danas nakon dugih 35 godina. I da, svirat ćemo sve svoje najveće hitove kao i nove pjesme koje su najpolpularnije.
Jedva čekamo koncert i hvala vam na razgovoru… Ipak, što biste nam poručili za kraj?
Mic: Nadam se da će se publika odazvati u što većem broju jer uvijek je uzbudljivo i veliko nam je zadovoljstvo upoznati nove ljude na glazbenoj sceni te se pritom ujedno i dobro zabaviti na koncertu.
Hvala na vremenu i sretni smo što ćemo vas po prvi puta vidjeti u našoj zemlji…
Mic: You are welcome!
