Talijansko-američki glazbenik i multimedijski umjetnik Andrea Centazzo, koji će krajem ožujka nastupiti na MBZ koncertima posvećenim Steveu Lacyju, odvojio je vremena za razgovor s našim suradnikom Davorom Hrvojem. Intervju možete pročitati u nastavku.
Umjetnik koji sklada u transu
Steve Lacy je najpoznatiji jazz soparan saksofonist. Njegov utjecaj snažan je i danas, gotovo devetnaest godina nakon što je preminuo. Kao tinejdžer Lacy je fotografirao glazbenike kako bi prodavao njihove portrete na koncertima. Tom je prilikom upoznao čovjeka koji ga je uveo u jazz - glazbenika i dirigenta Cecila Scotta. Početkom 1950-ih postao je profesionalni glazbenik, svirajući klarinet i saksofon u klubovima, dok je studirao u Schilliger House of Music u Bostonu, a zatim na Manhattan School of Music. Njegov susret s pijanistom Cecilom Taylor 1953. istinski je pokrenuo njegovu karijeru. Taylor ga je upoznao s glazbom Theloniousa Monka, koji će mu biti glavni izvor inspiracije i čija će djela svirati cijeli život. Brzo se specijalizirao za sopran saksofon i postao njegova glavna figura. Osim sa Cecilom Taylorom i svojim mentorom Theloniousom Monkom, svirao je s Roswellom Rudom, Gilom Evansom i drugim velikanima suvremenog jazza. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je s Ornetteom Colemanom sudjelovao u usponu free jazza, preselio je u Europu gdje je postao jedan od glavnih predstavnika tog pokreta. Svirao je i snimao solo, ali i u duu ili sa svojim bendom. Vodeća osoba u free jazzu i sopran saksofonu, Lacy je nahnjivao mnoge saksofoniste, uključujući Johna Coltranea.
Lacy će biti središnja figura predbiennalskih koncerata. Naime, 28. ožujka u Zajednici Talijana Rijeka, 30. u Providurovoj palači u Zadru i 31. u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjinice u Zagrebu nastupit će bubnjar i skladatelj Andrea Centazzo, Lacyjev suradnik i diskograf, te saksofonist Saša Nestorović, ekspert za Lacyjevu glazbu. Osim što će njihovi nastupi biti posvećeni Lacyju, onaj u Knjižnici održat će u povodu otvaranja nove diskografske “Zbirke Ladislava Mateića” koja, nakon smrti ovog velikog poznavatelja suvremene improvizirane glazbe, sadrži njegovu ostavštinu. Uz to Centazzo će 29. ožujka nastupiti solo i s hrvatskim improvizatorima na Impronedjelju u Močvari te će zajedno s Nestorovićem 1. travnja održati predavanje u Gradskoj knjižnici. Osim o diskografiji na području suvremene improvizirane glazbe govorit će i o Steveu Lacyju.
Svežanj gotovine
Zašto je Steve Lacy važan, općenito, ali i za vas?
Promijenio je moj način sviranja ili bolje osmišljavanje improvizacije i pomogao mi je da steknem samopouzdanje. Otkad sam upoznao Stevea, nikad se nisam osvrtao unatrag, uvijek sam bio projiciran u budućnost. Dakle, bio je važan glazbeno, osobno, filozofski.
Steve Lacy i Andrea Centazzo 1976.
Zašto i kako ste razvili blisku vezu s Lacyjem?
Godine 1976., imao sam loš period zbog pogoršanja zdravstvene situacije vezane uz ozljedu ramena. Igrajući odbojku kao tinejdžer doživio sam nezgodu ozlijedivši desno rame. Često sam prolazio kroz razdoblja boli koja je bila nepodnošljiva. Godine 1976., vjerojatno zbog ekstremne koncentrirane aktivnosti, rame me je toliko boljelo da sam morao prestati svirati i otići u Pariz na liječenje kod poznatog liječnika specijaliziranog za probleme ramena. Dok sam bio tamo, otišao sam posjetiti Stevea Lacyja. Pisao sam mu kao obožavatelj tražeći sastanak i on je bio tako ljubazan da mi odgovori rekavši mi da ga dođem posjetiti. Prethodno sam mu poslao nekoliko svojih ranijih snimaka. Kad smo se sreli rekao mi je da mu se jako sviđajupa sam predložio duo turneju što je s veseljem prihvatio. Tako je sve počelo. Imali smo vrlo uspješnu duo turneju nakon koje je uslijedila turneja trija s Kenom Carterom, a zatim i nekoliko duo koncerata i snimaka. Steve je bio vrlo zatvorena osoba, ali bilo je puno trenutaka veselja i na neki način bratstva. Provodili smo puno vremena zajedno, pogotovo kad je dolazio na moje imanje. Sjećam se jedne epizode. Upravo sam dobio album opere Harryja Partcha temeljen na zidnom zapisu skitnica iz doba Velike depresije i prvi put sam ga slušao zajedno sa Steveom. Bile su to vrlo čudne stvari. Većinu toga nisam razumio jer je to bila mikrotonalna glazba sa stihovima na engleskom slengu. Steve mi je to prevodio. Govorio je vrlo dobro i talijanski i francuski. To je moje sjećanje na poslijepodne provedeno u zajedničkom smijehu. Također mi je ostala u lijepom sjećanju njegova filozofija. Puno puta vozili smo se u mom Mini Cooperu. Možete li zamisliti –Steve Lacy, ja, saksofon i sve moje stvari u stražnjem dijelu Mini Coopera. Bila je to čudesna vožnja! Sjećam se da smo išli svirati na veliki festival i padala je kiša. Sjedili smo u autu, čekali i bilo mi je totalno neugodno zbog Stevea. Vozili smo se 300 kilometara od Milana da bismo svirali taj koncert. Rekao sam: “Steve, tako mi je žao.” Rekao je: “Ovo je život, čovječe. Trebalo bi biti ovako. Vratit ćemo se i nešto pojesti. Ne brini.” To je bilo stvarno umirujuće. Bilo je vrlo filozofski postavljeno. Ali bilo mi je neugodno jer sam; dok sam bio u autu, razmišljao: “Što će se sada dogoditi? Neće nam platiti jer nećemo svirati, a ja sam obećao Steveu da će mu biti plaćeno.” Izašao sam iz auta, pronašao organizatora i rekao mu “Čekam u autu sa Steveom Lacyjem” i pitao što će se dogoditi. Rekao je da te večeri neće biti koncerta zbog kiše. Rekao sam: “Što je s novcem?” Rekao je: “Oh, novac je ovdje”, dao mi je svežanj gotovine, a ja sam se vratio do auta i rekao: “Život je dobar, Steve. Evo gotovine.” A on je rekao, “Hmm, lijepa svirka.”
Različiti pristupi
Koliko vam je bio blizak njegov način interpretacije?
Uglavnom, Steve Lacy je uvijek bio “tradicionalni” jazzist, pravi majstor jazz sopran saksofona. Njegov način sviranja uvijek je bio klasičan: izlaganje teme, jedne od lijepih malih skladbi, nakon čega slijedi slobodna improvizacija sa završnom reprizom teme. To je tipična jazz struktura, potpuno drugačija od onoga što smo radili s Johnom Zornom ili Evanom Parkerom ili Derekom Baileyjem. Ali to je za mene bilo i nadahnuće jer sam kasnije, kad sam počeo skladati, imao na umu te melodije i obrasce. Steve mi je pružio puno nadahnuća. Pronašli smo način da stopimo naš glazbeni svijet na tako sjajan način, snimajući i svirajući zajedno. U rijetkim sutuacijama kada su ga zamolili da samo improvizira, kao u sastavu Derek Bailey Company, nije bio toliko sretan. Definitivno je bio jazzman.
Koji vam je bio najuzbudljiviji zajednički koncert?
Svaki koncert sa Steveom bio je uzbudljiv, divna prilika da zajedno izrazimo svoje duše, ali mogu spomenuti jednu izvanrednu noć. Bilo je to 1977. u Teatru Lirico u Milanu. Dvorana je bila prepuna, uguralo se više ljudi nego što su mogli primiti. Vjerojatno je više od 2000 osoba. Mnogi su sjedili na podu, u redovima između sjedala. Svugdje ih je bilo, čak djelomično i na pozornici. Imali smo koncert trija sa Steveom Lacyjem i Kenom Carterom. Bio je to ekstatičan trenutak u mojoj karijeri. Nakon godina sam na to zaboravio, ali 2010. moj jako dobar prijatelj Gilles Lahuerte, stručnjak za glazbu Stevea Lacyja i sam amaterski svirač saksofona, napisao mi je iz New Yorka da je dobio bootleg kasetu snimljenu te famozne večeri. Bio sam potpuno oduševljen kad sam to otkrio i kad sam dobio kasetu. Montirao sam i masterirao sadržaj te sam objavio CD s tom glazbom. Očito budući da je snimljena iz razglasa, vrpca je imala nisku zvučnu kvalitetu, ali Steve svira na apsolutno nevjerojatan način i, čak iako se Kenta i mene ne čuje baš dobro, ostaje kao sjajna uspomena na fantastičan koncert. Odlična glazba, veselo raspoloženje svirača, apsolutno fantastična komunikacija između nas i publike i oduševljena publika od više od 2000 ljudi! Što možete tražiti više od koncerta?!
Saša Nestorović
Koje ste Lacyjeve skladbe predložili za koncerte sa Sašom Nestorvićem u Hrvatskoj i zašto baš te?
Za koncerte u Hrvatskoj odabrao sam nekoliko Steveovih skladbi koje sam svirao s njim, neke klasike, vrlo poznate, kao i neke manje poznate, ali mislim da su vrlo zanimljive. Kompozicije su “The Duck”, “Bones”, “Tina Tune”, “Esteem”, “Rap” i “The Crust”. Odabrao sam upravo te skladbe prije svega zato što mi se sviđa kako su ta djela razvijena, drugo zato što pokazuju nekoliko različitih Steveovih pristupa glazbi: neki su lelujavi i ritmični, neki su meditativni i melankolični kao što je to bila njegova osobnost. Mislim da će kombinacija ta dva aspekta učiniti koncert prilično zanimljivim.
Instant zbirka
Kako ste ih aranžirali?
Predstavljanje glazbe Stevea Lacyja uvijek je izazov, pogotovo za mene jer sam muzicirao sa samim majstorom. U stvari, u posljednjih nekoliko godina su me nekoliko puta zamolili da odradim tribute Stevea Lacyja, ali nikada nisam bio zadovoljan izaći na pozornicu svirajući glazbu kakvu smo svirali 1970-ih. Zato sam često odbijao. Stoga sam odlučio dati zaokret ovoj glazbi aranžirajući je ne samo glazbeno nego i zvučno uvodeći elektroniku u kontekst. U posljednje vrijeme, osim gonga, bubnjeva, činela i ostalih udaraljki, 50% svojih nastupa sviram na Mallet Katu, digitalnoj klavijaturi u obliku marimbe/vibrafona spojenoj na računalo, gdje pohranjujem sve svoje originalne izmišljene zvukove i tradicionalne uzorke. Ovaj fantastičan instrument omogućuje mi da u stvarnom vremenu sviram različite zvukove, zvučne efekte, melodije, akorde i petlje. Dakle, svi aranžmani se temelje na mom sastavljenom uvodu i izlaganju Lacyjevih tema i improvizacijama uz neke loopove koje sam skladao i kreirao, plus, naravno, slobodna improvizacija. Na ovaj način svemir Stevea Lacyja postaje nešto drugo, a da se ne zaboravi da je on skladatelj glavnih tema.
Koje ste vlastite skladbe odabrali za koncerte sa Sašom i zašto?
Dvije kompozicije koje predstavljam su “Chirimia” i “Arcanus”. Prva je nastala na početku moje karijere i temelji se na dodekafonskoj seriji obrađenoj na jazz način, a druga dolazi iz 1980-ih i snimio sam je i izvodio na koncertu West Coast Chamber Jazz Trija koji je moja glavna grupa koju imam ovdje u LA-u. Te su skladbe najbliže Lacyjevom svemiru i mislim da će se jako dobro uklopiti u prezentaciju njegove glazbe na ovom koncertu. Nazvao bih ih “uglatim”. To su neuobičajene melodije s neobičnim nizom intervala i to je razlog zašto mislim da prilično dobro idu uz Steveovu glazbu. Drugi razlog zašto biram te skladbe je taj što one zaista izražavaju dio mog glazbenog svijeta. Prva je prvi put odsvirana ranih 1970-ih s mojim triom s klavirom, basom i bubnjevima, a potom je aranžirana za Mitteleuropa Orchestra i snimljena 1980-ih s trubačima Enricom Ravom i Franzom Koglmannom, saksofonistom Gianluigijem Trovesijem i ostalim velikim europskim improvizatorima. “Arcanus” je prepoznatljiva skladba za moj koncert s triom. Dobro se osjećam svirajući ih i rado ih sviram.
Bez obzira radi li se o Lacyjevim ili vašim skladbama, koliko je pisanog materijala, a koliko vas dvojica imate slobode za improvizaciju?
Rekao bih vjerojatno 50 - 50%, imajući na umu da kada svirate ovakvu glazbu nikad nije isto, ali svaki put kada svirate malo promijenite način na koji svirate i to je sloboda jazza i improvizirane glazbe.
Kako gledate na improvizaciju?
Kao što sam već rekao, koncept slobodne improvizacije je mit. U određenom trenutku kada sam počeo svirati profesionalno, zatekao sam sebe kako improviziram, ali razmišljam o improvizaciji kao o trenutnom sastavljanju nečega što sam prije skladao u svom umu. Kao da sam pripremao male fragmente na setu bubnjeva ili na gongovima, a onda, kada sam nastupao uživo, samo sam tražio te fragmente u svojoj vrećici i od njih slagao izvedbu. Tako sam započeo i svoju skladateljsku karijeru. Uglavnom sebe smatram skladateljem koji svira instrumente i predstavlja instant zbirku onoga za što mi je trebalo mnogo godina da svladam.
Hiperboličan pristup
Kako ste počeli skladati?
Godine 1983. bila je proslava tisućljeća njegovog grada Udina. Tada je predstavio projekt za Mitteleuropa Orchestra koji sam od 1978. imao s vrhunskim europskim improvizatorima. Udinjani su htjeli neku vrstu klasične kompozicije. Dakle, našem četrnaestočlanom ansamblu dodao sam gudačku sekciju od dvanaest glazbenika plus četiri dodatna udaraljkaša, tako da je ukupno to bio orkestar od trideset članova s marimbom, vibrafonom, timpanima i gongovima. Da bih počeo skladati uzeo sam Imini Casio klavijaturu koja je malo veća od kalkulatora!, i hrpu notnih zapisa te sam otišao na udaljeno mjesto u planini i počeo svirati male melodije na klavijaturi, zapisujući ih. Ne znam kako, ali na kraju sam skladao cijeli koncert za orkestar! Čak i danas, četrdeset godina kasnije, ne znam kako je to bilo moguće bez odgovarajućeg skladateljskog školovanja, ali koncert je ispao jako, jako dobro i izveden je u Udinama i Beču gdje je i emitiran od strane ORF-a, austrijske nacionalne javne televizije. Nastavio sam skladati za taj ansambl od ćetrnaest glazbenika i uvijek je to bilo skladanje u transu. Ono što želim reći je da u to vrijeme nisam imao iskustva s orkestracijom. Nikad nisam studirao kompoziciju na tradicionalan način sve do nekoliko godina kasnije. Vjerojatno su neke od grešaka koje sam činio pišući glazbu, prije nego što sam naučio više o konvencionalnim pravilima, učinile glazbu zanimljivom. Kasnije sam imao priliku studirati kod velikih talijanskih skladatelja: Armanda Gentiluccija i Sylvana Bussottija. Dali su mi, poput Pierrea Favrea na udaraljkama, ne samo tehničko znanje, nego i širi filozofski pogled. Bussotti mi je oko 1984. rekao: “Kad pišete glazbeno djelo, važno je da napišete dobar početak i dobar kraj. Ono što je u sredini nije važno.” Rekao je: “Razmislite o Beethovenovoj petoj - ljudi znaju početak “Bah-bah-bah-baah”, ali tko zna ostatak?” Bio je to, naravno, krajnje hiperboličan način da se to kaže, ali na kraju su mi takvi prijedlozi dali puno novih kreativnih ideja.
Kako ste se zakačili za skladanje glazbe za opere?
Skladanje opera bila je prirodna posljedica skladanja vokalne glazbe. Počeo sam s nekom vrstom pjesama iz 1980-ih, a onda sam to proširio u velike sastave s pjevačima i odatle sam počeo pisati opere. Dobio sam narudžbu za skladanje opere za stotu obljetnicu rođenja Tine Modotti, ikonske figure, revolucionarke i umjetnice. Potom mi je neka druga institucija dala potporu za nove opere, pa sam uživao u njihovom pisanju i bio dobro plaćen za to. Od skladanja solo djela do skladanja opere s petero pjevača, orkestra i zbora uvijek se držim svog glavnog pravila: radi ono što osjećaš da je najbolje za tebe pa da vidimo sviđa li se to drugima ili ne. Ne želim ugoditi nikome u pisanju osim sebi.
Niste li, kao izvođač, najbliže takvom načinu razmišljanja kad svirate solo? Kako pristupate nastupu kada svirate solo?
Solistički koncert je druga priča. Većina materijala je napisana. Pogotovo u multimedijskom koncertu gdje se moram sinkronizirati s videom. U svakom slučaju, opet, ako improviziram, samo tražim te fragmente u vrećici, razvrstavam ih i spajam.
