Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

„Simfonijski orkestar“ zvan Vlatko Stefanovski odavno je pronašao svoj glazbeni i životni put po kojem korača uzdignute glave i s neizbježnom gitarom u ruci, pronalazeći stalne inspiracije za svoje ritmove, harmonije, fraze. Osim nevjerojatne tehnike, Vlatko posjeduje izvanrednu umjetničku imaginaciju i inteligenciju, te jedinstvenu kompozitorsku maštu. Povod ovom razgovoru ugodnom bila je objava njegovog najnovijeg albuma u kojem je predstavljen izbor kompozicija iz njegove bogate solo karijere.

Još mi je u sjećanju moj prvi kontakt s Vama, bilo je to 70-ih godina na, čini mi se, prvom koncertu Leb i Sol u Splitu, u dvorani košarkaškog kluba „Jugoplastika“. Siguran sam da se tada stvorila neka neraskidiva veza između Vas/benda i Splita. Potvrda te teze sadržana je u činjenici da je Split uvršten u gradove u kojima se 2006. godine održala oproštajna turneja Leb i Sol. Kakve uspomene nosite iz Splita?
I ja se veoma dobro sećam tog koncerta. I crvenog postera sa crnim slovima koji je dugo bio na zidu moje sobe. Bili smo mladi band, i splitski koncert nam je bio jedan od večih nastupa. Puna sala, i euforična publika. I naravno nakon toga još bezbroj nastupa, na različitim lokacijama. Split je veoma inspirativan grad i svaki ponovni dolazak kod mene budi posebno uzbuđenje.

Vaša veza sa Splitom, osim obostranog poštovanja, ima i profesionalnu komponentu. Poznato mi je da ste imali vrlo pozitivno iskustvo u studiju Tetrapak gdje ste svirali intro na Gibonnijevom albumu „Judi, zviri i beštimje“. Kažite nam nešto više o tome.
U splitu smo snimali taj album, nakon toga vise ništa nije bilo isto sa Gibonnijem. Sledio je veliki uspeh. „Mirakul“ smo snimali na raznim lokacijama u Ljubljani i u Zagrebu, ali opet, studija u Splitu imaju drugačiju atmosferu. Studija sa pogledom.

vs

Vlatko Stefanovski u Tvornici 2017., foto: Tomislav Ćurić (arhiva SG)

Dojma sam da Vi nikad niste prepisivali život kroz glazbu; Vi ste ga uvijek nanovo stvarali kroz brojne suradnje koje su ponekad bile stilski kontradiktorne. Koje biste izdvojili i zašto?
Ako je muzika dobra, ne postoji stilska kontradiktornost. Pa stilski najraznovrsniju muziku imaju Beatlesi. Dali je punk ili je klasika, nije važno. Ima li sadržaja i emocija, ili nema, to je pitanje. Stilovi služe za lakše sređivanje vinila ili cedeova po raftovima.

Petar Peco Popović je za Gibonnija još dok je bio u Osmom putniku izjavio da je on nova, buduća glazbena zvijezda u bivšoj državi. Kako ste doživjeli suradnju s njim, koliko Vas je ljepota njegove pjesme „Divji cvit“ inspirirala za jedan od, po meni, Vaših najemotivnijih gitarskih sola?
„Divlji cvit“ je meni najbolja njegova pesma. Da, gitara je odigrala svoju ulogu u tom aranžmanu. U međuvremenu smo postali i bliski prijatelji. I verujem da nam je obojici stalo da to prijateljstvo i saradnju održimo.

Ima li istine u pomalo urbanoj legendi koja potječe od Marka Knopflera, kada je kazao da tamo na Balkanu postoji jedan veliki gitarist? Naravno, mislio je na Vas.
Taj mit kruži okolo. Ne mogu ga ni potvrditi, niti osporiti. Samo znam da on ima nekoliko mojih albuma, koje mu je poklonio naš zajednički prijatelj Rudi Pensa, jedan od najboljih trgovaca gitara u New Yorku. A da li je i šta izjavio vezano za mene stvarno ne znam.

Gorljivi ste pobornik promoviranja izvanredne makedonske glazbene tradicije kroz obrade danas svima poznatih instrumentalnih bisera odsviranih u sedmo-osminskoj mjeri. Jeste li imali bezrezervnu podršku bivšeg benda u odabiru i realizaciji tih bisera?
Da, mi smo imali konsenzus u bendu oko tih obrada. Tradicija je tu oko nas, i ima toliko toga na švedskom stolu. Šteta je ne poslužiti se tim bogatstvom. Dosta toga smo uradili i afirmirali okolo.

vs

Vlatko Stefanovski u Trogiru 2021., foto: Nik Sorić (arhiva SG)

Kako je na Vas kao glazbenika koji je inicijalnu slavu stekao u matičnom bendu djelovao razlaz istog?
Svaki razlaz je težak, i mislim da sam propatio sve to.
A taj razlaz je koincidirao i s raspadom bivše države, pa je sva ta konfuzija uzela svoj danak. Mislim da smo svi bili pogođeni razlazom. Ali svaki kraj, za novi početak, pa smo svi krenuli sa solo karijerama, i s radikalnim zaokretima u životu i u muzici.

Poznato je da ste se okušali u jazz/rocku, bluesu, tradicionalnom folku/etnu, gitarsko instrumentalnoj glazbi, pisali ste glazbu za film i balet. Koje bi po Vama od navedenih bilo Vaše prirodno stanište u kojem se osjećate najsigurnije?
Kada sviram gitaru, bez razlike na to šta sviram, snimam ili nastupam. To je meni, opsesija, hobi, profesija, psihoterapija ili fitnes. Sve u jednom. Paket aranžman.

Jedno teško pitanje: koja su Vam solo dionice ostale u posebnoj uspomeni?
Uh, od snimljenih, neka bude solo na pesmi „Marija“ s drugog albuma „Leb i sol“, zatim solo na „Bistroj vodi“, na albumu „Kalabalak“; solo na „Mamurni ljudi“, s albuma „Kao kakao“; zatim solo na „Pustelija“ na prvom albumu trija, a od živih nastupa, ne mogu prebrojati. Ima dosta toga na YouTubeu.
Zaintertesirani mogu istraživati.

Često ste bili u glazbenim avanturama u kojima su poznata samo dva lica, glazbenik i njegova gitara. Ono što je započeto s Miroslavom Tadićem izgleda da je nastavljeno na albumu Mother Tongue. Što Vam je draže, akustična ili električna gitara?
I akustična i električna gitara imaju svoju magiju. Ja sebe ipak smatram električnim gitaristom. Meni je čaroban ton koji proizvodi električna gitara, jer je taj ton neuhvatljiv, protočan i nepredvidljiv. Protok elektrona kroz magnete, pedale i pojačala. Mističan put od srca, prstiju, pa sve do zvučnika.

vs

Vlatko Stefanovski u Tvornici 2017., foto: Tomislav Ćurić (arhiva SG)

Potječete iz umjetničke obitelji. Kada se u Vama probudio instinkt za glazbu, tko je najzaslužniji za prenošenje umjetničkog habitusa na Vas?
Negde oko desete, jedanajste godine osetio sam želju za proizvodnjom zvuka. Pored roditelja koji su bili opsednuti kazalištem, stariji brat Goran je imao značajan uticaj na mene, zbog muzike koju je donosio kući i slušao, naravno najbolje iz šezdesetih i sedamdesetih godina.

Ovo ljeto ste nastupali u Trogiru u prekrasnom ambijentu kule Kamerlengo u društvu sina Jana na bubnjevima i Ivana Kukića na basu. Ispravite me ako griješim, čini mi se da ste jedva dočekali nastupe uživo ograničene ovom nesretnom pandemijom. Čak ste i zaplesali na sceni, što je bio nepatvoreni znak potpunog uživanja u sviranju.
O, pa naravno, jedva smo čekali da nam dozvole da radimo ono što najbolje znamo. Život bez nastupa i bez muzike je dosadan i monoton. Ja sam navikao na putavanja, na druženja i na nastupe. Studio je jedno, ali susreti sa publikom su praznik.

Spoj iskustva i mladosti je uglavnom uvijek dobitna formula, kako na Vas utječe Janova i Ivanova mladenačka energija izbrušena na više od 50 koncerata?
Neverovatni su, mislim da sam blagoslovljen što mogu nastupati sa mladim muzičarima, a pogotovo sa svojim sinom. Brzo napreduju, već su ukrali show, i tako to treba da bude.

Tko je danas Vaša publika?
Svi ljudi sličnog ukusa i senzibiliteta su moja publika. Ne potcenjujem i znatiželjnje koji ne znaju baš tačno sta sviram i kako, ali ih privlači brend ili trend. Svi su dobrodošli, i deca i penzioneri, i svi između.

vs

Vlatko Stefanovski u Lisinskom 2013., foto: Dragutin Andrić (arhiva SG)

Upravo Vam je objavljena kompilacija s najvećim hitovima. Poznato je da je odabir pjesama na sličnim projektima debeli kompromis između glazbenika i diskografske kuće. Da li je to bio slučaj i kod Vas?
Kad pogodite centar, promašili ste sve ostalo. Znam da ne postoji idealna kolekcija, ali polako smo pakovali zajedno s urednicima iz Croatije Records, i došli smo do ovog izbora. Ostavljamo naravno prostora i za neku sledeću kompilaciju ili antologiju.

Što nam dalje spremate?
Samo da je zdravlja, očekujem koncerte, a polako pakujem i nove stvari za sledeću muzičku avanturu. Dosta toga smo uradili, ali beskrajno toga nismo.

Iskreno zahvaljujem na Vašem vremenu i odgovorima u nadi da se uskoro vidimo na Vašem „terenu“.