Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

Krajem prošle godine objavljen je nov album projekta Bad Daughter pod naslovom „Let Me Panic“. Iza projekta stoji Dunja Ercegović, mlada i talentirana zvijezda u usponu domaće indie scene koju mnogi znaju kao autorsku stranu grupe Lovely Quinces, koju uz Dunju čine Mark Mrakovčić, Anja Tkalec, Dimitrije Đokić i Leonard Klaić. Nov album poslužio nam je kao povod za razgovor u kojem je Bad Daughter objasnila kako je do projekta došlo te kakvi su im dalji planovi za budućnost u ovom vremenu u kojemu je ujedno i teško bilo što planirati.

Za početak možeš li nam reći odakle Ti ideja za ime? Je li Bad Daughter za Lovely Quinces ono što je Mr. Hyde za Dr. Jekylla?
Ime je inspirirano internom šalom između mene i moje majke. Otkad sam objavila projekt i već rekla drugima zašto to ime, ona se silno zabrinula da će ljudi dobiti krivu ideju… (smijeh) Ne znam je li ta Mr. Hyde i Dr. Jekyll usporedba sasvim točna, barem ja nisam o tome na taj način razmišljala... Vjerojatno takvome dojmu najviše pridonosi suprotnost u imenima projekata. Postoje nekakvi polariteti, ali ih ne gledam kao neke vezane priče.

Postoji li neko mjesto koje je, nazovimo to, posebna oaza nadahnuća na Tvoje stvaranje? Možeš li, primjerice, opisati proces nastanaka pjesama Bad Daughter?
Jok… Ništa ne postoji, sjednem i radim… Ponekad nešto ispadne iz toga (no, u većini slučajeva ipak ne), a katkad čupam kosu s glave. Stvaranje je sasvim mukotrpan proces kojega izbjegavam koliko god je to moguće, a u prilog tome svjedoči i malen broj izdanja. Tekstove ne pišem unaprijed pa ni nakon nastanka pjesme jer ponajviše snimam na mobitelu. Sve moje skice su nazvane nasumičnim slijedom slova što mi otežava pretraživanje neke davne ideje koja mi se učinila na prvu sasvim okej… Prebirem po gitari melodije i nasumično nabacujem neke fraze, a zatim se odjednom dogodi neka skica koja mi je na prvi pogled obećavajuća, ali već manje nakon što je prespavam. Ostavim je da se 'lufta' neko vrijeme dok se ipak ne odvažim vidjeti kakav je potencijal u njoj. U međuvremenu, dogodi se neki očaj, strah, samokritičnost, 'imposter syndrome' i tako dalje.... Ukratko, zabavno!

Ono što naročito cijenim, a vjerujem da nisam jedini, jest činjenica da si kantautorica. Izvedba kompozicije samog autora daje cjelini dodatnu dimenziju intime, emocija i, na kraju krajeva, vrlo često izvrsnosti... Koliko Tvoje pjesme sadrže autobiografske elemente, a koliko su inspirirane vanjskim podražajima okolice? Jesi li ikada pisala pjesmu za publiku?
Sve LQ pjesme koje sam dosad izvodila ili snimila kompletno su autobiografske, doslovna preslika specifičnih situacija ili odnosa koje sam doživjela. Budući sam već zadnje tri godine, na sreću ili nesreću, u vezi koja ne uzrokuje turbulencije, sad već radim pjesme za BD pa i nove za LQ koje posjeduju ponešto autobiografskih elemenata ali su inspirirane nečim što se dogodilo davno. Povremeno zamislim hipotetsku situaciju ili karikiram nešto što nužno nije bilo dramatično ili dovoljno jako kako bi inspiriralo nastajanje pjesme. Što se tiče zadnjeg pitanja, držim se one "Ne sjedaj publici u krilo". Dakle, radim za sebe, a ostali su pozvani da se slobodno prepoznaju u tome ako mogu.

bd

Kako je došlo do suradnje s kolektivom House Of Pablo? Je li lakše stvarati s bendom ili u samoći?
Hm, nisam znala da surađujem s kolektivom House of Pablo, hah... Doduše po novom, sada su u LQ bendu tri čovjeka iz She Loves Pablo, jedino je Anja izuzetak, s obzirom da je svirala u Punčkama a svira u Mark Mrakovčić bendu i drugdje. Baš radim s „posvadušama“… (smijeh) Do suradnje je došlo spontano, putem par telefonskih poziva povodom koncerta Skunk Anansie gdje sam bila pozvana kao predgrupa. Osobno, voljela bih podijeliti odgovornost po pitanju stvaranja pjesama, jer ponekad je zabavnije stvarati u kolektivu. Ne znam što mi je lakše, jer dosada smo samo učili moje stare pjesme, dok smo tek jednu pjesmu izbacili kao bend. Kako bilo, pretpostavljam da se nikad neću kompletno odreći samostalnog pisanja.

Pročitao sam u jednom tvom nedavnom intervjuu da obožavatelji od tebe mogu očekivati sve osim reggaea… Postoje li žanrovi u kojima bi se naročito htjela okušati odnosno koji ti predstavljaju kreativni izazov?
Mislim da sam zasad udovoljila svim svojim željama. Nemam trenutačno nikakvu namjeru istraživati neki drugi žanr, ali ukoliko se taj nagon kojim slučajem probudi, možda bi to bio shoegaze… :)

„Let Me Panic“ karakterizira autentičnost i tvoj kreativni autogram… Ipak, koje bi izvođače izdvojila kao svoje najveće utjecaje na zvuk i ugođaj ovog albuma?
Zazirem od ovakvih pitanja, jer nemam pojma kako na njih odgovoriti. Sve što sam slušala do sad na neki je način utjecalo na mene, ali ne mogu i ne želim upirati prstom u određena imena. A i kada bih imala taj odgovor, vjerojatno ga ne bih podijelila s novinarima, jer im ne želim olakšavati posao, pa da me nakon toga u svakom uvodu ili daljnjoj recenziji uspoređuju s imenima koje sam jednom sama navela... Poslušajte sami, kod mene nema kruva … :)

lmp

Jesi li se za pisanje stihova na engleskom jeziku odlučila u svrhu osvajanja inozemnog tržišta ili ti se na engleskom lakše izraziti u pjesničkom smislu? Planiraš li prekooceansku turneju?
Veselim me da će osvanuti dan kada mi se ovo pitanje više ne bude postavljalo... S obzirom da pjesme pišem od svoje dvanaeste ili trinaeste godine, sumnjam da sam u ono vrijeme razmišljala o nekoj inozemnoj karijeri i nisam odluku o pisanju na engleskom donijela kalkulativno. Od pete godine učim engleski, kao svako dijete upijala sam crtiće na engleskom jeziku te slušala isključivo stranu glazbu… Mogla bih reći da mi je engleski kao jezik nekako zahvalniji. Jednom prilikom probala sam nešto napisati i na hrvatskom, ali je zvučalo nekako loše i banalno… Naravno, postoje određene želje po pitanju turneja općenito, pogotovo prekooceanskih, ali u ovim vremenima suludo je uopće išta planirati.

Kakvo je Tvoje viđenje trenutnog stanja na domaćoj glazbenoj sceni?
S jedne strane renesansa: velik broj albuma, produktivnost na nivou, sve se osjeća nešto kreativno u zraku, a s druge - "dark ages", posebno po pitanju medijske pokrivenosti onoga što se događa. Ili se propagira da je nešto popularno, a u stvari nije… I ne samo da nije, već ta imena, bez obzira na njihov velik broj pratitelja na Instagramu, u stvarnosti ne mogu napuniti niti Mali pogon Tvornice kulture. Postoji veliki nesrazmjer između onoga što se doista sluša i onoga što nam se gura pod nos. U stvarnosti, najviše se sluša Senidah, Rasta, Coby i tome slično.

Iza sebe imaš i iskustvo nastupa sa Skunk Anansie. Kakvi su bili prema tebi i bendu s druge strane pozornice?
Bili su apsolutno divni i kolegijalni. Rijetko kada se dogodi da ti headlineri pokucaju na vrata garderobe s namjerom da ti požele sreću i da se upoznaju. To je taj 'oldschool' pristup, jer uistinu nije postojala ona neka barijera između predgrupe i headlinera. Također su se tijekom vlastitog koncerta još jednom zahvalili što smo zagrijali publiku za njih.

Kakvi su planovi za budućnost? Možemo li očekivati suživot Bad Daughter i Lovely Quinces?
Ne znam ni koji mi je plan za večeras, a kamoli za budućnost. Šalim se… Kao što rekoh, teško je raditi planove u ovim vremenima, no ako nam mjere dopuste onda će biti prvi koncert BD u svibnju, a u međuvremenu i spot za pjesmu "Eyes on you" i možda još neki koncerti na ljeto. Voljela bih zapravo odmah započeti rad na drugom albumu. Što se tiče LQ, planiramo svirke na ljeto, a ove se godine bacamo i na snimanje prvoga albuma.  Na papiru sve lijepo izgleda i sve je moguće, ali ja sam od ranije poznata po pustim obećanjima (smijeh)…

Hvala Ti mnogo na vremenu i odgovorima… Želimo Ti sreće, uspjeha, nastupa i nezaboravnih trenutaka u nastavku karijere!