Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

Zlatana Stipišića, poznatijeg po umjetničkom imenu Gibonni, nije potrebno posebno predstavljati. On je jedan od domaćih autora koji svoje glazbene snove ne prezentira samo u lokalnim okvirima, nego diljem Lijepe Naše, i ne samo nje. Povod ovom intervjuu bio je njegov nedavno održani koncert na splitskom Sustipanu, meni osobno jedan od njegovih najboljih i najemotivnijih.

Kaže jedan aforizam da je loš umjetnik onaj koji rasuđuje umjesto da osjeća. S obzirom na jedinstvenu sinergiju ostvarenu između tebe i publike na nedavnom sustipanskom koncertu, dojma sam da si ga duboko i osjećajno proživio.
Pa je, ovo je ipak moj grad. Došli su na koncert moja dica, nećakinje, nećaci i svi likari koji se bave sanacijom moje duše i tila. Ali sa Splitom je razlika šta je ta rebatajica (povratna reakcija, op. a.) ne završava sutra kada smo otputovali, nego traje još misecima. Živiš u tom gradu i onda ta rebatajica je tu, ljudi će ti kazati ako je bilo dobro. Puno duže živiš s tim da je bilo dobro ili da nije bilo dobro. Split ti donese to s tobom, iako moram iskreno reći da odlične koncerte imamo i u Kopru, Varaždinu, Mariboru, ne postoji neka razlika, ali kad si tu u svom gradu, sama činjenica da si s te adrese jednostavno napravi razliku. Ipak je to nešto specifično.

Objektivna valorizacija rada glazbeniku diže moral i samopouzdanje. Što tebi u budućem radu znače pozitivne reakcije publike s tog koncerta?
Ja iskreno kažem da mi nije namjera da budemo brojniji, jer sam shvatio, uspio sam možda i pokazati ljudima koji se nalaze u tom, ajmo reći glazbenom svitu, da ja nisam ni s kim u takmičenju, nisam u utakmici. Ne treba mi mjeriti jesam li napunio neku arenu, a neki drugi pjevač dvi ili tri, želim svima svu sreću ovog svita, ali mi je ipak prvi prioritet da sviram pred ljudima koji to što izvodim zaista razume. Čini mi se ako to nisu ljudi od naše sorte, ako osjetim da tu netko ne pripada, onda mi to poremeti statiku. Ako, na primjer, u „Udici“, čiji je tekst zaista važan, čujem žamor iz publike jer je pisma tiha pa ljudi pričaju između sebe da se dugo nisi vidili, onda mi je u principu i draže da pismu nisam ni piva, to me frustrira. Tako sam jednostavno shvatio da mi je draže svirati pred 500 ljudi koje me razume, nego pred 50.000 koji me ne razume. To ti je jedina istina.

Rekao si za sebe da znaš biti ugodan, ali i težak za svoju okolinu. Je li to danak perfekcionizmu kojeg dokazuješ iz albuma u album, iz koncerta u koncert?
Postoje ljudi koji su napravili veliku žrtvu da bi to gledali ili čuli. Došli su, na primjer, iz Bihaća ili Maribora, okolnosti su im drugačije nego nama koji ovde živimo. Znači, njima je sve ovo drama mnogo veća nego što možemo zamisliti. Trebaju doputovati, naći smještaj, neko im dicu mora čuvati, možda punica s kojom možda ne govore, napraviti neke kompromise. Žrtve su to na koje muzičari često zaboravljaju. Zbog njih daj da ovo bude maksimum. Imaš ljude koji to razume, ima ljudi koji misle svi te vole, ma o čemu pričaš. To stvarno respektiram, ali ono, ne želim zaboraviti sekundu zbog ljudi koji su puno toga morali proći da bi bili na mom koncertu, jer ne dolaze svi elegantno. Ja bi na primjer bio spreman ić na vesla od Matejuške do Ancone da mogu vidit Led Zeppeline, pa bi u skladu s tim bia red da ne sviraju samo pola ure priko neke stvari, ha ha ha.

Gibonni

Na tebe se ne odnosi tvrdnja: „Imati, a ništa ne davati u mnogim je slučajevima gore nego krasti“. Svoja remek-djela nisi čuvao samo za sebe; jednom sam pročitao da si Cesaricu odlučio prepustiti svom dobrom prijatelju Oliveru iz jednostavnog razloga, što bi on s njom iz šale postigao hat-trick za razliku od tebe koji bi dao samo jedan zgoditak.
To sam bio rekao da smo sa „Cesaricom“ dobili utakmicu sa 4:0. Oliver, ja i Kalogjera, koji je za ono vrime napravio sjajan aražman, a ja bi tu utakmicu dobija sa 2:1. Naučio sam jednu školu pišući za druge ljude, da neke pjesme bolje funkcioniraju uz neka druga lica. Dinu Dvorniku sam napisa 17 pisama, da sam ih ja otpiva ne bi bilo ništa od nijedne, jer uz one njegove lude oči, pa ritam, izraz lica, samo su uz njega mogle tako zaživiti. Vjerojatno da sam ja izvodio neke Arsenove pjesme to ne bi bilo to, nemam ni prtljagu, ni život ni lice za to. Kao što u klasičnoj glazbi postoji sadržaj i izvedba, sadržaj je autor kojeg nema recimo 200 godina, a izvedba je recimo Lovro Pogorelić. U rock'n'rollu, pop glazbi ili drugim subkulturama postoji još i pojavnost koja može biti autogol ako je odlična pisma u krivim ustima ili autogol ako je loša pisma u pravim ustima, to su jednostavno neke stvari koje ja, proizašao iz tog miljea, znam da bi Duško Lokin možda moga otpivati „Smell Like Teen Spirit“, a Kurt Cobain „Dalmatinca srića prati“, ali bi bolje bilo za obojicu da se to ne dogodi.

Kapa do poda zbog tvoje lirike pisane na ikavici. Ustvari, čini mi se da bi tvoji stihovi pisani na književnom jeziku bili možda čak i groteskni. Reci nam nešto više o tome kako nastaju tvoje, rekao bih endemske usporedbe, poput: „Kao nježni rozi puževa golaća njeni prsti putuju po koži.“
Iskreno, za taj stih ne mogu preuzeti zaslugu jer se kod Shakespeara pojavljuje u sličnom sadržaju. Nisam lopov, dogodilo mi se evo dvaput da me neko usmjeri, tako da mu hvala šta mi je da kruha. Ustvari to nije neobično u umjetnosti, samo je lipo da ljudi to kažu. Kada bi gleda tko je sve mene citira, potpisa sebe pa biži od mene u širokom luku, pa da bar kaže napojija sam se s njegovog izvora. Zna mi se dogoditi da naiđem na nešto interesantno, često u filmskoj industriji. Naiđeš na neku misao koja ti bude pohranjena godinama u glavi i onda bude modificirana i prilagođena tebi. Nije mi se to često znalo dogoditi, ali se događalo i nemam problema to reći na glas. Ljudi se napajaju nekad na narodnoj muzici jer tamo nema krivaca kada se prepiše. Ja, kad izvor nadahnuća citiram, onda je to transparentno i ne pripisujem sebi.

Kako sebe doživljavaš, kao glazbenika-pjesnika ili pjesnika-glazbenika?
Kad pričam o pjesništvu vrlo brzo utihnem. Ima malo pjesnika za koje bi čovjek mogao reći da su svjetski , jer je često tajna poezije u jeziku u kojem je nastala. Nisam baš tip koji će uzeti poeziju i čitati je; uzmem je, ali rijetko. Mnogo rađe čitam prozu. Ima nekih pjesama koje se mogu proglasiti poezijom, ali da je itko od nas pisao poeziju nisam baš siguran. Neke od Bregovićevih pjesama su poezija, naprimjer „Sve će to mila moja prekriti ružmarin i šaš“, a što se ne bi moglo reći za „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“. Nama se dogodi da napišemo poeziju, ali ne mogi kazati da smo poete po vokaciji. Kada staneš pred mikrofon ti si čovik koji misli ili osjeća, pa se neke od pjesama omaknu kao stvarna vrijednost i onda one prestaju biti pjesme i postaju poezija. Ne postoji glazbenik kojem se to stalno događa.

DSC05951

Na sustipanskom koncertu kazao si da ti ne možeš promijeniti svijet. Smatraš li da je tvoja misija kroz glazbu učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom za život?
Mislim, kada si mlađi onda imaš ideje da se to može, bilo je vrime kada je glazba okupila ljude sa istim mindsetom u neko krilo društva koje je postalo glasno. Postoji jedna genijalna Stingova priča. Bilo je to u pjesmi u kojoj se obratio Augustu Pinochetu. Kada su ga upitali je li on to umišlja da svojom pjesmom može preobratiti jednog diktatora, odgovorio je: „Ne, ali znam da me njegov unuk voli i da ne razgovara s didom“. Ne možeš prominiti diktatora, ali možeš prominiti nekog unuka i onda mu to još teže padne. Je li tako da je to genijalno?

Tradicija živi u suštini sadašnjosti, to je njena bitnost. Ti si glazbenu tradiciju ovoga podneblja povezao sa suvremenim glazbenim tokovima. Jesi li korijene te simbioze pronašao u djelovanju svog pokojnog oca?
Pa sigurno, znaš, ja nikada nisam imao otpor prema toj tradiciji bez obzira što dolazim iz svijeta koji se možda malo obračunao sa establišmentom. Izabereš na neki način živit u toj nekoj svojoj istini. Moja istina je da više vridi dalmatinski pršut od njemačkog parizera, tako da nemam s tim problema. Znam da dobra, prava klapska izvedba više vridi od mnogo toga što se veliča u svitu. Ujedno se treba pomiriti s time da je loša klapska izvedba nešto šta bi pod hitno trebalo zabraniti. Ono najbolje u mojoj tradiciji na što bih trebao biti ponosan, želim biti ponosan. A stvari koje su u svijetu podjednako dobre ili blizu toga bolje je preuzeti, prihvatiti i s tim nemati nikakvih problema. Živim u jednom totalnom miru vezano za korijenje, sa otvorenim očima i ušima prema svemu šta se događa.

U „Mlijeku prolivenom“ si (čini mi se) prvi put upotrijebio jednu prostu riječ. Je li to bio neki trenutni ispušni ventil ili ti je u tom trenutku nedostajala druga riječ?
Jesam, isto sam jednu upotrijebija u „Ljudi, zviri i beštimje“, znalo mi se dogoditi. Nekada kad izgovoriš rič koja je možda malo i beštimja, onda skratiš sebi put za opisati raspoloženje.

Jednom sam pročitao da smatraš svoju zadaću ispunjenom kada u jednom kompozitorskom ciklusu napišeš dvije dobre kompozicije. Na albumu „Familija“ to su bile gotovo rekvijemska „Udica“, “Onako od oka“ i „Gdje to piše“. Na EP-u „U po' ure“ od 5 zastupljenih opet 3 iskaču: “Kiša“, „Lažu fotografije“, meni jedna od tvojih najdražih balada, i atmosferski blueserska, „Ko si da si“. Jesi li to ljestvicu podigao na novi nivo?
Zaboravio si „Nisi više moja bol“, meni je to jedna puno draga pisma. Ne znam, nisam sebi biograf. Razmišljao sam o tome da napravim pravi album, pa ako na njemu imaš 4 dobre pisme onda nisi dangubija. Pričam o izvođačima koji imaju veliku prtljagu, a što se ne odnosi, normalno, na debitantski bend koji će na koncertu odsvirati cili prvi i drugi album. Kod bendova koji imaju tu veliku prtljagu velika je stvar ako se novih 20 minuta može nositi sa dvi ure od ranije. U nas je bilo tih ljudi i programa koji to mogu. Prtljaga te obavezuje. Ljudi koji se bave kritikom znaju ponekad reći: „Ovo nije bilo dovoljno hrabro.“ Ako bi čovik želio samo slušati tu hrabrost, onda bi trebao ići slušati samo demo bendove, u stvari bendove bez prošlosti.

DSC05958 crop

Što ti je lakše napisati, baladu ili neki brzac?
Nikad ne znaš šta će biti okidač, možda razgovor s nekim čovikom ti otvori neki škafetin di su se krile neke tajne, pa se tvoje tajne udruže sa njegovim ili njenim tajnama, pa se pretvore u to da postane priča. Nije svaka priča moja, ima okidača di su priče bile nečije tuđe sudbine. Ima stvari koje nisi dobrim dijelom do kraja doživio, ali si ostatak proživio jer si mogao kao čuti i razumit šta ti neko kaže. Nikada ne znam šta će bit i koju ću pjesmu napisat. Kako odrastam, sazrijevam. Možda neke druge teme postanu tvoje za razliku od onih kada si ima 25 godina.

Postoji li neka shema ili ritual prilikom upuštanja u nove glazbene avanture?
Mislim da najbolje radim kad sam u nekom leru. Zna mi se dogodit da počnem pisati dobru pismu, da dođem sa njom na nekih 90 % i onda mi dođe vikend kada idem na put. Kada se vratim, potpuno sam izgubija nit i mislim da mi je to velika mana. Trebao sam po svojoj naravi biti možda kao Zdenko Runjić, čovik koji doma sidi, a ovo sve neko drugi piva. Ili da neko piva, a da meni sve ovo drugi piše. Meni su te dvi osobe kao u sukobu. Na stageu 100% uživam, tamo sam to ja. Sva ta putovanja sa organizacijama, rezervacijama,misterijom putnih troškova neki to rade s lakoćom, mene to toliko izracionalizira da mi se teško vratiti u film, a da mi glava bude u oblacima. Nisam inače zavidan čovik, ali sam zavidan onima šta su luđi od mene i šta ih manje ovozemaljsko dotiče. Mene to ovozemaljsko stalno vraća u rikverc, to baš ubije muziku u meni da ti ne mogu objasnit. Nisam sebe još uspio staviti u neku životnu harmoniju, a jedino tako mogu radit. Sve moje lipe pisme nastale su u leru.

U „Kiši“ si zagazio na teritorij world music scene u kojoj su se odavno ugodno smjestili Sting i Peter Gabriel. Intrigira li te pomisao da svoje note obogatiš, recimo, jazz bojama, nešto kao što je učinio Michaeal Leaugeue na svom prvijencu izvan matičnog benda?
Matija Dedić i ja nastupamo dva, tri puta godišnje s takvim aranžmanima mojih pjesama. To je stvarno toliko intimno i što bi rekli, to je stvar trenutka i nadahnuća, sve je fluidno u tih dva sata. Možda jedino pokušati uhvatiti taj trenutak kao live album.

Kakvo ti je mišljenje o splitskoj glazbenoj sceni, koga bi izdvojio?
Splitska glazbena scena je uvik nevjerojatno lucidna sve dok se Splićanin ne sretne s brakom, pelenama i računima. Sve to treba platit i onda se dogodi neki bijeg iz te kreativnosti u gažu, na primjer, u hotelu u Supetru. I to je opravdano. Ja sam radio te greške pa znam iz prve ruke da bi bilo bolje nać posao sa strane, a u glazbi ostat svoj, nego da te egziszencija tjera na kompromis. Meni se uvik čini da bi za Split bilo senzacionalno rješenje kada bi Split imao svoga gurua. Punk scena je imala Igora Vidmara, novi val je imao Piku Stančića. To su ljudi koji znaju na koja vrata treba pokucati. Znaš šta, ja nisam pozvan da to budem niti imam autoritet da to budem. Grad Split bi se spasija kad bi ima diskografsku kuću ili nekakav jaki medij ili nekog jakog saobraćajca koji bi bendu reka da ne gube dane i vrime kod ljudi koji vas neće razumit, nego ih pošalje tamo di će ih stvarno razumit. To je bio i problem „Osmog putnika“. Razgovarao sam s urednikom kojeg sada neću imenovati i koji je kazao da ta muzika neće dati nikakve rezultate, jer da može već bih ih dala. Bio je jedan drugi urednik koji je razmišljao ovako: imamo licencu za Iron Maiden koja je u bivšoj Jugi prodala 80 tisuća ploča, AC/DC koji su prodali 100 tisuća, znači kada bi se ovakva muzika napravila ozbiljno na materinjem jeziku, onda bi imala veći domet, možda ne u svim krajevima, ali bi to bilo sjajno. Znači, imaš kancelariju i kancelariju. U prvoj pokucaš na vrata i bivaš odbijen i izgubljen, a samo 4 metra dalje su vrata u kojima možeš biti blagoslovljen i prihvaćen. Čini mi se da Split nikada nije imao te kancelarije. Za mlade glazbenike iz rocka ili hip hopa ne postoji kancelarija, saobraćajac koji ti možda ne može pomoći, ali koji zna tko ti može pomoći. A to bi spasilo te mlade ljude i taj entuzijazam kojeg bi trebalo produžiti bar još par godina.

DSC05945

Nakon odličnih „po ure“, možemo li očekivati „cilu uru“?
Bio sam u Londonu 2013. godine jer sam tamo miksa jedan album. Posjetio sam neku veliku robnu kuću u kojoj se nalazio najveći CD shop u Britaniji. Nitko nije kupovao CD-ove, ja i još jedan gospodin smo bili na odjelu za knjige. Ja sam kupova Zeppeline, on Beatlese. Par metara dalje nalazio se dućan sa kompjuterskim igrama u kojemu je red bio duži od 30 metara. Palo mi je na pamet da je ovo sada ka jedan Titanik, a ja sam posada, udarili smo u santu. Šta je meni bilo činit? Mogu jedino staviti tu manistru s kozicama i da će to netko to osim mene i pojist prije nego potonemo. Na kraju ja ovo malo radim za sebe jer bi to i tija pojist, a nadam se da će nekome i zavonjat. Mislim da je veći šok proizveja pametni telefon za glazbu nego šta je zvučni film proizveja kada je nijemi otiša u penziju. Jer je onda zbog tankog glasa otiša mačo tip Rudolf Valentino, a sada su tone, tone, tone fantastičnih umjetnika otpali. Kako više ne postoje nikakva pravila, reka sam, možda u svemu tome postoji i nešto dobro, pa ću napisat svoje. Napravio sam taj neki format, jer mi je singl preuzak, a album me frustrira jer mi se čini da će ljudi teško imati fokus i otkriti pismu koja im baš nije bila pred očima preko video spota ili medija. Neke stvarno dobre pisme ne izađu vanka, što se prije događalo, ali bi ih ljudi otkrili jer su imali fokus i vrimena za otkrivat. Imao sam puno pisama za koje nisam imao video, propagandu, štaku na koju bi se ta pisma naslonila, već bi se dogodila sama od sebe. „Posoljeni zrak i razlivenu tintu“ su ljudi sami otkrili, nisam je ja otkriva. Ni ja nemam više fokus da znam šta se nalazi na albumu U2 na broju 9. Prije sam zna. Takav format sada više ne funkcionira, pa idem onda napravit po svom guštu. Ne znam kakve će to dati rezultate, tako sam jednostavno odlučija. Pet pisama je minimum, a za izaći vanka s njima teški maksimum. Mislim da mi je opet lakše napraviti novih po ure.

I na kraju trivijalno pitanje: što slušaš u slobodno vrijeme?
Otkrija sam da ima puno ljudi, neću reći iz stare garde, koji još uvik imaju nešto za reći. Možda zato što sada nisu pod nekim velikim povećalom, ne moraju se pravdat nekakvim velikim uspjehom. Neki od njih su se oslobodili pa nikada nisu radili bolje. Prije par godina otkrija sam bend koji se zove Black Country Communion, koji čine Joe Bonamassa, najbolji živi blues gitarista, Glenn Hughes, basista Deep Purplea i koji piva bolje nego ikad, a ima 71 godinu, i Jason Bonham, sin Johna Bonhama na bubnjevima. Koji bend, koje zrele, dobre pisme. Pravo ludilo. Uživam ih slušati jer mi zvuče dovoljno staro da ih mogu prihvatit, a dovoljno su friški jer ovo im je možda labuđi pjev. Volim otkrivati tako neke suradnje, a uglavnom slušam rock muziku. Poslušaj Phil X and the Drills! Kakav senzacionalan trio! U jednoj enciklopediji sam naišao na nešto genijalno, pisalo je da se u 80-ima dogodilo da su neki autori napuštali svoje bendove koji su bili mega uspješni, s tim da bi otišli u glazbena istraživanja i radili manje komercijalnu glazbu nego u matičnim bendovima. Na primjer, Peter Gabriel u odnosu na Genesis, Sting u odnosu na Police, a Paul Simon u odnosu na Simona & Garfunkela. Zahvaljujući njihovom iskustvu i zahvaljujući pojavi MTV-a znali su plivati i u tim vodama tako da je njihova nekomercijalna glazba postala nevjerojatno uspješna. Zaboravljamo i Georgea Michaela koji je bio u neslušljivom bendu, a posli je imao fantastičnih pisama kao solo autor, posebno pred smrt. Meni se čini da sam ja dio tog vala, mene su stavljali u razne škafetine, u kategoriju popa za nagradu Porin, pa u rock. Negdje su me trebali staviti, a nijedan od tih škafetina mi nije bio po guštu pa sam našao odgovor da pripadam nesvrstanima. Ljudi koji su svojom kreativnošću prerasli okvire glazbe iz koje dolaze iskoristili su to šta su samostalni, da ne moraju biti taoci svog sounda. Od Peter Gabriela ne očekuješ ništa nego da bude Peter Gabriel. Šta to znači, hoće li on naći sound u Senegalu ili Bristolu je na samo na njemu. Tako da mi je ta priča bila bliska. Teško je to možda u našim krajevima do kraja razumiti, jer su ljudi uglavnom odlazili u samostalne karijere da bi honorare dijelili na nepravilne dijelove,sve sebi, a bendu malo. Jer u bendu je kao u samoupravljanju, svi su ravnopravni, a onda ljudi odlaze u samostalne karijere da bi muzičarima dali manje, a sebi više. Rijetko ćeš naći nekoga tko je izišao iz matičnog benda ne da bi dijelija, nego da bi bija drugačiji u odnosu na ono po čemu ga znamo. Stvarno se ne mogu nikoga sititi.

Nakon završetka ovog zaista ugodnog čavrljanja još smo dosta ostali u neformalnom razgovoru u kojemu su isplivale mnoge zanimljive priče koje će možda ugledati svjetlo dana nekom drugom prilikom. Jer Gibo itekako ima puno toga za kazati.